Raftingom i pješačenjem ravno u srce

   Dvije nebeske kugle susrele su se, po običaju u smiraj dana, na vrhu brda. Krvavo crveno lice umirućeg sunca ublažavali su hladni i neobično blijedi obrazi noćnog vladara. Dvije očite suprotnosti spremne podsjetiti čovjeka na neprestanu borbu dvaju svjetova; jednog smještenog u grudima i drugog izvan nas.
   Bila je subota, ni po čem drugačija; ni po čemu ljepša ili gora od svih ostalih subota u studenom. Uvijek isti ljudi zabrinuti, uvijek isti neprirodno nasmiješeni, nažalost, ne samo u Obrovcu…
   I kad se mjesec lakomo ugnijezdio u crni poplun nebeskog beskraja, mnogima se na tezulji životnih vrijednosti oduzeo jedan dan; predivna, suncem blagoslovljena jesenska subota… Ali kakve koristi od ljepote koja ne ostaje zabilježena u nečijim sjećanjima; miris kišne kapi, ako neće potaknuti žamor vodopada viđen nekad davno, u mladosti… Čemu ljepota, ako se rađa i umire sama, niče iz sna, a biva bačena u jamu zaborava?
   A možda je ipak bolje ne osjećati, možda je ipak mnogo, mnogo razumnije ne prepustiti se patetičnosti, ne riskirati zaljubljenost. Čemu sve to kad ćemo se svejedno jednom morati zguriti na prijestolju od uspomena, što više zanesenjačkih ljubavi, to će manje biti prijestolje, što manje prijestolje – to veća bol.
   Srećom, nađu se i oni koje nezahvalne misli poput prethodne zaobilaze, sretnici prepušteni okrutnosti entuzijazma, despotizmu životnih sokova, nepredvidljivim zaokretima mladenačkih sanjarenja… I samo takvima moguće je primijetiti skromnu gestu zbog koje će zavoljeti čitavu osobu; jedino oni će, pomoću malene zrake upoznati cijelo sunce, od jednog stabla stvoriti prašumu...

   Tik do prozora Petrine sobe smješten je radni stol – ne namijenjen učenju, već kao stan novom kompjuteru. U njemu je zauvijek ovjekovječila taj suncem darovan vikend u slučaju da nikada više ne bude tako lijep niti jedan drugi. Petra je drugačija; nju uspomene vesele, ona gradi na njima bez straha, jer ako ni u što drugo, u jedno je sigurna: srce neće mijenjati! A sve je počelo nekako ovako:
  Zahvalno je podigla ruku u znak pristanka na školski izlet u kao dio eko-aktivnosti Srednje škole Obrovac. I to ne slučajno. Petru uvijek iznova očara nenametljivi sklad rijeke Zrmanje. No dobila je puno više nego je očekivala; nasmijala se od srca, kanjon rijeke razgolitio se pred njom, preveslala 20 km duž rijeke, lebdjela je iznad brzaka, ubacili su je u mrzlu rijeku. Opkolio je šum vode, veslanja, laganog vjetra i tri sata držali je zarobljenom u kanjonu rijeke.
   Njen omiljeni profesor iz matematike ispričao krajnje besmislen vic koji bi, da je slučajno bio rečen u drugačijem okružju poprimio beznačajnu i sramotnu ulogu.
   Zatim je upoznala učenike Srednje škole Benkovac, navečer se opustila, a sutradan, u nedjelju, skakutala poput divokoze po brdima okolo Krupe. I njoj se, začudo, čitavo vrijeme činilo da se raslinje njiše u ritmu rasplesanih joj ramena – a kako i ne bi kad se, potaknuta mnogobrojnim doskočicama i bezrazložnim upadima grčila od smijeha. To je nesumnjivo bio najbolji vikend u njenom životu koji ju je, uz ostalo pomirio sa prirodom te dobrostivo podigao na malo višu duhovnu razinu.

   Dvije nebeske kugle susrele su se, po običaju u smiraj dana, na vrhu brda. Krvavo crveno lice umirućeg sunca ublažavali su hladni i neobično blijedi obrazi noćnog vladara. Dvije očite suprotnosti spremne podsjetiti čovjeka na neprestanu borbu dvaju svjetova; jednog smještenog u grudima I drugog, kojeg nazivaju razumom.
   Bila je nedjelja, ni po čem drugačija; ni po čemu ljepša ili gora od svih ostalih nedjelja u studenom. Uvijek isti ljudi zabrinuti, uvijek isti neprirodno nasmiješeni, nažalost, ne samo u Obrovcu…

Sandra & Matea      
Redakcija RivaOn    
Srednje škole Obrovac