|
|
|
Nakon svih uzbuđenja prošlog tjedna, svečanog
dočeka u Benkovcu, slavljenja, medijske pažnje, slikanja i poklona, Ivana
Didović, maturantica i osvajačica brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u
kick-boxingu, i Mario Samirić, učenik trećeg razreda i petoplasirani s
istog natjecanja, vratili su se školskom životu, ali su ipak još morali
odgovorii na nekoliko pitanja za RivaOn.
Kako ste se počeli baviti kick-boxingom?
Ivana: Kao dijete živjela sam u Rijeci i tamo sam se počela baviti
klasičnim karateom, a po dolasku u Benkovac, budući da u njemu nema karate
kluba, počela sam trenirati kick-boxing i vidjela da je to prava stvar za
mene, tako da ga treniram već pet godina.
Mario: Pa, slično kao Ivana, počeo sam trenirati karate po
uzoru na oca, još dok smo živjeli u Sloveniji, a ovdje sam se uklkjučio u
kick-boxing.
Da li si ti, Ivana, imala, poput Marija, podršku
obitelji za bavljenje tim sportom?
Ivana: Naprotiv, mene su moji, a pogotovo mama, pokušali odgovoriti
od bavljenja ovim sportom. Ona se uvijek bojala da će mi se nešto dogoditi,
neka ozljeda ili tako nešto. Ali sada su se već navikli i mogu reći da im
je drago da sam bila ustrajna.
Kako vam je bilo kad ste tek počeli trenirati
ovdje u Benkovcu? Da li vam je to bilo naporno?
Ivana: Pa, mogu ti reći da nam u početku i nije bilo
prenaporno, budući da tada još nismo išli na turnire i natjecanja. Sada,
kad treniramo svaki dan i često smo na natjecanjima, je puno napornije.
Pate li školske obaveze zbog sportskih?
Ivana: Pa, kod nas ti je pravilo, prvo škola, onda sport.
Ali, u stvarnosti ih je teško uskladiti. Treninzi su vrlo naporni i kad se
vratim kući jedva imam snage za bilo što. Ali, dosad je funkcioniralo, pa će
valjda i ovu zadnju godinu.
Kakva su vam bila očekivanja prije svjetskog
prvenstva?
Ivana: Pa, iskreno rečeno, meni je to sve nekako bilo
nestvarno. Nisam se mogla uživiti da idemo na svjetsko prvenstvo, pa nisam ni
imala neka konkretna očekivanja.
Mario: Ja sam očekivao ulazak u osminu finala.
Čuli smo da si ti, Ivana, bila diskvalificirana
u zadnjoj borbi i da si zato ostala bez zlatne medalje. Što je to bilo?
Ivana: Ma da, bilo je to u polufinalnom meču s Ruskinjom.
Odglumila je nekoliko puta da sam joj zadala udarac ispod pojasa, što je
pravilima zabranjeno, i sudac me diskvalificirao. Kasnije je izgubila u
finalu.
Kakvi su dojmovi o Parizu?
Mario: Pariz je super, ali me iznenadilo da su neka mjesta
totalna katastrofa. Prljava i neuredna.
Ivana: Ja se nisam baš oduševila, jer su Francuzi
neljubazni. Doduše, nismo imali baš puno prilike za razgledanje, jer smo većinu
vremena proveli u hotelu i dvorani.
Mario: Slažem se. Pitaš ih nešto, a oni se prave da ne
znaju engleski.
Planovi?
Ivana: Meni je ovo zadnja godina u srednjoj školi. Planiram
upisati DIF u Zagrebu ili Splitu. Nastavit ću trenirati kick-boxing, bez
obzira u kojem od ta dva grada budem, ali mislim da će to biti više
rekreativno. Ozbiljno bavljenje natjecateljskim sportom zahtijeva strašno
puno napora i odricanja, a u našem sportu, za razliku od nekih drugih, za to
nema adekvatne materijalne motivacije.
Mario: Ja se trenutno spremam za neka natjecanja, koja me
uskoro čekaju: Slovenija, Italija, pa Njemačka za vrijeme božićnih
praznika. Tamo ću nastupiti na boksačkom turniru. Što se tiče škole,
ovdje sam još dvije godine, a potom planiram studirati ekonomiju, nadam se u
Zagrebu.
|
