|
 |
|
 - Imamo priču! – rekla sam kolegicama, profesoricama
klasičnih jezika u našoj Školi, kad smo rano ujutro, u subotu 10.
ožujka, „zaplovile“ 30-ak kilometara prema Benkovcu. A priča se
zove: benkovački sajam!
Pravo održavanja sajmova u kasnom srednjem vijeku bila je glavna
povlastica nekog mjesta, a nastavila se i u doba carice Marije
Terezije u 18. stoljeću. Kad već govorimo o davnim vremenima
poticaj za našu priču dao nam je ovogodišnji projekt „Glasnici
davnina“ i znatiželja: možemo li na sajmu pronaći „ono nešto“ s čim
ćemo opremiti, obogatiti, dopuniti ... prezentaciju projekta za Dan
škole?
Priča o benkovačkom stočnom sajmu započinje prije nešto više od sto
godina i sve do danas na taj se prostor van grada, uz glavnu
prometnicu Benkovac-Karin, slijevaju kolone poljoprivrednika,
trgovaca, nakupaca, obrtnika i znatiželjnika – potencijalnih kupaca
poput nas, ne bi li pronašli „robu“ zbog koje su i došli jer već
dugo svakog desetog u mjesecu ovo je mjesto i robni sajam.
Na ulazu u sajam policija i gužva. Neki su već obavili posao i
vraćaju se. Pored zadarskih, splitskih, šibenskih, zagrebačkih ....
mogle su se vidjeti i automobilske registracije Slavonskog Broda,
Osijeka i Županje, ali i one iz susjedne Bosne i Hercegovine.
Nakon što smo se teškom mukom parkirale krenule smo u potragu i
razgledavanje. Nema čega nije bilo na improviziranim štandovima, ali
i na podu. U improviziranim nepravilnim ulicama i „trgovinama“
nudile su se željezne, ali i glinene peke, sjekire, srpovi, potkove
za konje, ražnjevi ..., sita i rešeta, cipele, odjeća ali i parfemi
"poznatih marki", kreveti, ormari... Sve i svašta! A, kupaca ... kao
u pravoj priči. Izmiješali se poljoprivrednici, stočari ...,
doktori, profesori ..., zanatlije. - Imamo priču! – ponovim s
osmjehom „od uha uha“. Na ovoj velikoj seoskoj burzi ljudi su se
glasno pozdravljali u raspoloženju koje odavno nisam vidjela. Sajmom
je, na svakom koraku, odjekivalo: Pošto kume? Može li jeftinije?
Recesija, recesija! Nema se! Svega je na sajmu u Benkovcu danas
bilo, pa i šale i smijeha. - Imamo priču! – nasmijem se kolegicama u
trenutku kad me jedan kupac pitao: Pošto gradele? baš one kakve nama
trebaju. Jer, nama trebaju antikviteti. Za priču o projektu nam
trebaju.
 Da se sajam obiđe i da se sve vidi (i ponešto odabere) treba dosta
vremena. Ne valja se „zalijepiti“ za prvo ..., možda je malo dalje
jeftinije. Bura mete, Petra se zagrče kapuljačom. Na sajmu se vrlo
brzo i ogladni. Sa štandova trešti glazba, narodna!
Nađosmo ono što nam treba. A što je to? – neka ostane tajna do Dana
škole. Uspostavljamo „sajmovsku komunikaciju“ da ravnatelja što
manje košta. - Odakle ste, šjor? – pitam čovjeka uz izloške koji nas
zanimaju. Iz Krašića! – odgovori promrzao čovjek, moglo mu je biti
oko šezdeset. - Ako ste čuli za Stepinca? – doda potiho. – Da, čuli?
– rekoh. - Mi smo Vam iz katoličke gimnazije, tražimo ... i ako
možemo dobiti popust? - Moja gospođo, ne znam ja kome mogu reći, a
kome ne! - ispričava se čovjek i dade nam popust. Obavismo trgovinu
i zadovoljne zaželjesmo sjesti – odmoriti umorne noge. Pod šatorom
se nudi janjetina ... odojak ... Odlučismo se za ćevapčiće? No,
mjesta pod šatorom ni za lijek. Onda nam, iznenada, jedan čovjek,
vidjelo se – domaći, ponudi stol. Nisam skidala oči s njegovoga
plavog mantila, mantila iz nekog drugog vremena. I njemu je moglo
biti šezdeset.
Kazaljka je već grabila poslijepodnevne sate. Iza nas su ostali
načičkani štandovi i odvojci sa stokom sitnog i krupnog zuba. Kokicu
Bisernicu sam samo uslikala za foto album priče iako sam došla s
idejom da je kupim za kućnog ljubimca. Ani smo kupili stolicu, mom
tati kosir, Petra je kupila čarape i na sajmu ih obula jer joj je
bilo hladno. No, nismo zaboravili po što smo došli na benkovački
sajam danas 10. ožujka, u subotu. Na izlazu smo kupili i slanutak.
Kako svaka priča ima poruku naša je: zbog ljepote, raspoloženja,
atmosfere, podsjećanja na davna vremena ... u Benkovac treba
navratiti i kad nije sajam.
Redakcija RivaOn
Klasične gimnazije Ivana Pavla II.
|
