Susret s književnicom Julijanom Matanović

  Julijana Matanović, poznata književnica i sveučilišna profesorica, posjetila je 8. prosinca 2011. Gradsku knjižnicu Gračac zbog promocije svoje nove knjige. Priliku za razgovor iskoristili su učenici Srednje škole Gračac, mlade novinarske nade. Razgovor s popularnom književnicom donosimo u cijelosti.

• U kojem ste trenutku shvatili da ste pisac?
  Shvatila sam vjerojatno negdje u osnovnoj školi. Tada svi počinjemo pisati pjesme. Ja sam bila pomalo lijena za sastavke u školi, bilo mi je puno lakše pisati pjesme nego pisati prozu, i tako su me u školi primijetili. Pripadam generaciji koja je bila vrlo nadobudna, a startala je sredinom 80-tih godina i zove se Književnosti generacija Quorum. To su bili uglavnom dečki, imena poput Damira Miloša, Mire Gavrana, i ja sam u toj generaciji bila književna kritičarka. Oni su mene, kao curu, uvjerili da će biti najbolje da ja pratim njihove genijalne radove, a da pri tome ne pišem svoje. Literaturu ne treba samo puno raditi, moraš biti rođen s tim talentom, imati nešto što ti je Bog dao. Vjerujem da sam pisac postala u onom trenutku kada sam počela zasluživati život. Iz Bosne u Hrvatsku došla sam s tri godine i u ovim zrelim godinama umišljam da sam pisac postala kada je taj „šinobus“ zaškripio na toj slavonskoj stanici, kada me dovezao u Hrvatsku. Tada je netko gore rekao: „Ta mala će jednog dana postati pisac“ i to je bio prvi motiv koji sam ja u literaturi opisala. Svi volimo pisati, pišemo dnevnike, svoje vlastite memoare, mailove, jedni drugima pišemo literaturu, a pisci su umislili da to znaju napraviti bolje od drugih.

• Koji su Vaši omiljeni pisci, imate li književni uzor?
  Volim što ste upotrijebili riječ uzor, a ne utjecaj. Uzori su mi ljudi koji znaju gledati oko sebe. Dakle, ne samo pisci nego oni koji ne idu s mobitelom po ulici, koji imaju vremena popiti kavu s drugima, koji ne kažu „nemam vremena“. Mislim da je svijet pošao k vragu u onom trenutku kada smo prijateljima rekli da nemamo vremena za popiti kavu. Osluškujem život, promatram tuđe biografije, ne tračam druge ljude dok nisam vidjela u oči. Skupljam literaturu iz vlastita života i literaturu oko sebe. Uzor mi je nešto što je život sam. Svi pisci su mi uzori. Držim se naivne metafore da su knjige djeca pa mi je na to pitanje teško odgovoriti. Kao da imaš puno djece pa te netko pita koje ti je dijete nekako najmilije. Uvijek sam bježala negdje u literaturu i ona mi je bila zamjenski roditelj, imala sam svoje poetičke, literarne roditelje. Ako bih ipak trebala reći jednu knjigu, da zadovoljim vašu znatiželju, je knjiga koja je mene promijenila i ohrabrila, „Flaubertova papiga“ Juliana Barnesa. Tamo sam pronašla da možeš voljeti jednog pisca i njegovu literaturu više nego svog životnog suputnika, i da naši životi imaju smisla samo onda kada ih prepoznajemo u literaturi. Možete imati za lektiru puno klasičnih, kanonskih djela, ali ako ta djela ne dotaknu vašu kožu i vaše emocije onda od toga djela nema ništa. Ali to je priča protiv lektire, o tome nećemo…

• Kakva učenica ste bili?
  Ja sam bila jako dobar đak, ali moram odmah reći nešto protiv sebe. Bila sam dijete koje je raslo izvan roditeljskog doma. Takva djeca se ne ponašaju prirodno kao djeca koja rastu s roditeljima. Roditeljska ljubav je, kažu, bezuvjetna. Ja sam morala tu ljubav nekako zaslužiti. Znala sam da će me moji staratelji voljeti i biti ponosni na mene ako taj razrednik kaže kako sam ja najbolja. Naučila sam se odgovornosti da bi me se voljelo. I sad imam puno godina i još uvijek hodam svijetom i stalo mi je da me ljudi vole. Da li bi bila tako dobar đak da sam rasla drugačije i da mi je „moglo biti“? Zbog naravi koju imam, pomalo inatljive, bosanske, ovnovske, mislim da bih si priuštila nekakve zloće, ali ih nisam mogla priuštiti.

• Otkud Vam ideje za naslove knjiga poput „Tko se boji lika još“ ili „Zašto sam vam lagala“?
  Da, naslovi su provokativni. Kada sam smislila naslov za knjigu „Zašto sam vam lagala“ moj je urednik bio jako sretan, naravno, zbog marketinga. Mnogi su htjeli knjigu kupiti da vide „zašto je ta lagala“. Knjiga je bila objavljena u vrijeme kada je autobiografija kao žanr bila jako u modi. Svojim kolega teoretičarima sam htjela pokazati da to baš nije autobiografija i da tu priču ne shvaćaju kao priču o mom vlastitom životu. Mislim da sam tom pričom i tim naslovom dosta pogodila. Bila sam ponosna kada bi bili izbori ili nekakvi skupovi pa ljudi nose transparente „Zašto ste nam lagali?“. To sam osjećala kao najbolju moguću recepciju svoje knjige. „Tko se boji lika još“ je naslov koji mi je predložila moja kćer koja je u to vrijeme imala sedam godina. Nekoliko puta je odgledala „Tri praščića“ i po kući je pjevala „Tko se boji vuka još“. Igrala sam se s lektirom i vuka sam jednostavno pretvorila u lika jer mnogim našim profesorima hrvatski likovi jesu vukovi.

• Dobitnica ste brojnih nagrada za književnost. Koja Vam je od tih nagrada najdraža i zbog čega?
  Moja prva nagrada, koju mnoge moje kolege taje, je nagrada „7 sekretara SKOJ-a“. Dodjeljivala se mladim piscima, do 30 godina, na području bivše Jugoslavije. Dobila sam ju 1989., i to je bila zadnja godina kada se ta nagrada dodjeljivala. Bila sam jako mlada, obuhvaćala je široko područje i jako mi je imponirala. Poslije toga sam osvajala „slavonske“ nagrade jer sam odrasla u Slavoniji pa me doživljavaju kao svoju. Nagradu „Kiklop“ dobila sam godinu dana nakon Nives Celzijus pa je to došlo u medije zahvaljujući njoj. Ona je tu nagradu ipak napravila zvučnijom. Meni je jako draga nagrada koju sam dobila prije šest mjeseci i za knjigu za koju sam mislila da je nikada neću dobiti, „Ona je mislila da smo male“. Napisana je za mlađe čitatelje i moj je prvi izlet u taj prostor literature. Nagrađena je regionalnom nagradom „Mali princ“. Nagrade vesele. I sama sam puno puta bila član mnogih žirija i odlučivala sam o drugima i znam da je nagrada isto osobni ukus onih koji sjede u žiriju. Može se dogoditi da te jedan žiri proglasi najboljom, a drugi tu knjigu ne stavi među deset. Mi književni kritičari, teoretičari, povjesničari, pa i profesori u vašim školama, imamo svoje ljubavi i svoje ukuse.

• Uz angažman na fakultetu i obiteljske obveze, gdje uspijete pronaći vremena za pisanje?
  Najveće životno umijeće je upravo pronaći vrijeme. Inače nisam ljubomorna osoba i ne znam zavidjeti, ali jesam ljubomorna na vrijeme. Zavidim nekome tko kaže: „Joj, sad je vikend, što ću raditi?“. Voljela bih da u svom biološkom trajanju još jednom mogu reći: „Joj, što ću raditi?“. S malim djetetom, bez pomoći sa strane, doći do dva, tri sata slobodnog vremena je umijeće. Ali kada pronađem ta dva, tri sata napišem puno više nego nekad kada sam imala sedam do deset slobodnih dana. Postoji netko tko brine o nama. Sklona sam vjerovati da smo vlasništvo onih biografija iz kojih možemo postati najbolji, samo ako to shvatimo.

• I za kraj, savjet mladima koji se žele baviti pisanjem?
  Prvo, ja bih napravila nekih deset zapovijedi. Među prvim zapovijedima bilo bi da ako želite pisati morate puno, puno čitati. Gledati oko sebe i čitati, čitati, čitati. I ne čitati neke knjige u ne-vrijeme. Na kraju krajeva, treba pisati jer ne ostane ništa što nije izvan priče. Naše drage i naše bližnje, i naša sjećanja, držimo u priči. Ako nekome ne ispričamo, kao da ne postoje…
   

Redakcija RivaOn   
Srednja škola Gračac

© Copyright RivaOn 2011. Sva prava zadržana.