Piše: Mirko JAMNICKI DOJMI

In memoriam
Goran Bujić (1955.-2011.)

ADIO, GORANE

 

 


 

 

 

 

 


 

   U utorak, 28. lipnja 2011., uvodničarska kolumna tjednog priloga za kulturu i umjetnost Zadarskog lista, "Donat", koju je gotovo redovito ispisivao urednik Goran Bujić, nije se pojavila. Pomislio sam kako je Goran uzeo kratki predah od stresnog novinarskog posla, malu stanku u objavljivanju zbog prolaznog pogoršanja bolesti. Naime, u jednoj od svojih kolumni osupnuo nas je viješću da boluje od teške bolesti, no osobno sam mislio kako je ona u stadiju u kojem je dugoročna prognoza po njega daleko povoljnija nego što se pokazalo. Njegovo izmučeno tijelo napustilo nas je u noći između 4. i 5. lipnja. Goran je otišao prerano, u dobi u kojoj su i biološka i stvaralačka snaga još uvijek u punom naponu. Zadarska čitalačka javnost pamtit će ga ponajviše po tim njegovim, stilom i tematikom, osebujnim kolumnama. U početku one su išle pod nazivom "(S)lijepa naša", a poslije jednostavno "Bez naslova" i skoro svakog utorka u donjem desnom kutu prve stranice čekale bi svoje vjerne čitatelje. S godinama smo se na njih navikli do mjere da je kolumna postala gotovo zaštitnim znakom "Donata".

Zaljubljenik u teatar

   Goran Bujić bio je iznimno kultiviran novinar i pisac. Magistar književnosti, pjesnik, književnik i književni kritičar, pasionirani čitatelj i poklonik dobroga štiva. Osim što je volio dobru poeziju i prozu nadasve je ljubio kazalište. Možda je i njega, poput Camusa, zatravila ona slobodarska i opuštena atmosfera kojom odiše teatar. Glumci su poput djece slobodni od stega, iskreni i emotivni, prepušteni kreativnosti i ludiranju, a dio te dječje razigranosti i znatiželje bio je zasigurno i u srži njegova bića.
   U recentnoj hrvatskoj časopisnoj produkciji objavljivao je književne kritike, poeziju i kratke priče, a kao dvadesetosmogodišnjaku (1983.) tiskan mu je kratki roman "Zlatni šut". Bio je jedan od prvih koji je u modernoj hrvatskoj književnosti beletrizirao problem narkomanske zbilje. Ta se njegova mladenačka knjiga već dugo nigdje ne može nabaviti i trebalo bi ozbiljno razmisliti o njezinom reprintiranju.
   U svojim uvodničarskim tekstovima problematizirao je različita zbivanja. Ponajprije ona s područja kulture (književnost, teatar, glazba) ali dotaknuo bi se i brojnih drugih društvenih fenomena, poglavito onih koji su vezani za Zadar. Posebice je pratio multi-kulti događanja kroz brojne prigodne manifestacije koje se održavaju za vrijeme Dana grada Zadra, Županijskih dana, Zadarskog kulturnog ljeta itd. Motrio bi, propuštao kroz vlastiti doživljajni filter i kritički se na njih osvrtao na svoj specifičan način. Nerijetko je iz tih kolumni isijavalo grintanje, probijale su peckave primjedbe i neslaganje kako s ponudom, tako i s izvedbom nekih kulturnih priredbi, no svako vrijedno djelo bi pohvalio.

Postmodernističko štivo

   Svoje tekstove nerijetko je začinjao verbalnim kalamburima, povodeći se jednostavno nizom kulturoloških asocijacija, glosolalijskih suzvučja, neobičnih metafora. Bio je to njegov način da relativizira stvar, pokaže roge klišejiziranoj svakodnevici, drmne čitatelja i naruga se nekim pojavama oko nas. Ponekad bi rabio i sočne, folklorne riječi i sintagme, ali u njegovu načinu pisanja one bi sjedale u kolumnu kao nešto posve prirodno. Dapače, duktus u koji bi mjestimice zapadao, ironijsko-pjevni, stihovno-zafrkantski, praćen obiljem duhovitih verbalnih dosjetki i neologizama davao bi posebnu aromu tekstu. Motrene s tog očišta njegove su kolumne bile zapravo neka vrst postmodernističke fakture, a on razbarušen i otkačen tekstopisac. No, iza svakog teksta stajao je zapravo ozbiljan znalac i nadahnut, domišljen kreativac

Protiv kiča i osrednjosti

   Bujićev je književni ukus bio istančan, profinjen, vrijednosni sudovi koje je izricao u brojnim recenzijama bili su pouzdan orijentir budućim čitateljima. U svojim je osvrtima otkrivao i ukazivao na vrijedne zadarske, hrvatske i svjetske pisce, ali jednako tako nije se libio izricati sud o knjigama čija je umjetnička, estetska vrijednost bila upitna. Šibao bi gdjekad mediokritete, amatere, poglavito one na lokalnoj razini. Ukazivao je na hiperprodukciju kreatura koje se nazivaju književnicima, a za takvo što ne udovoljavaju ni svojim kreativnim potencijalom, ni temeljnim estetskim kriterijima. Književnici (umjetnici) ne postoje u čoporu. Pravi su pisci rijetke biljke i svaka od njih daje čudesne, jedinstvene plodove. Unatoč vrevi zahuktalog svijeta pisci rade tiho i predano, gotovo nevidljivo, a poruke koje nam šalju iznjedrenim riječima tek moramo proniknuti u zaglušnoj buci svakodnevice. Pravo pisanje nije nadmeno, samodopadno i dopadljivo, ono je skromno i samozatajno osvještavanje, ronjenje u dubinu, spoznaja kroz epifaniju. U (ne)kulturnoj dionici društvenog života obrušavao bi se Goran povremeno na "filozofiju palanke" u kojoj lokalne veličine jedna drugoj podilaze, ali teško podnose sud meritorne kritike. To je bio njegov način suprotstavljanja prosječnosti i kiču, bitka za prevagu autentičnih umjetničkih vrijednosti i ustoličenje estetskih kriterija.

Pažljiv slušatelj

   U izravnoj komunikaciji malo je govorio, a pozorno slušao. Usmeni komentari bili su mu kratki, sažeti i precizni. Prihvaćao je sugestije. Negdje početkom 2000.-tih u jednom telefonskom razgovoru spomenuo sam mu kako bi možda Zadarski list mogao uvesti tjedno objavljivanje kratke priče na stranicama "Donata". Pribojavao sam se da će takvu ideju "a limine" odbiti (kao što bi mnogi na njegovu mjestu), no odgovorio je kako postoji mogućnost da se to ostvari. Ideja o kratkoj priči realizirala se kroz "Natječaj za kratku priču" u godini 2008./9, a u njemu je sudjelovao impozantan broj poznatih i manje poznatih hrvatskih književnika. Rezultat svega bio je izlazak iz tiska lijepe zbirke kratkih priča (2010).
   Na javnim predstavljanjima knjiga Goran bi izlagao sistematično, naglašavao bitno, kontekstualizirao temu brojnim relevantnim kulturološkim natuknicama. Bio je nadasve precizan, jasan u izričaju i zanimljiv. Nije improvizirao, naprotiv, stjecao se dojam da je svakom djelu prilazio s gotovo znanstveničkom akribijom.

"Donat" - jedan od rijetkih koji je preživio

   "Donat", kao tjedni novinski kulturni prilog, jedan je od rijetkih koji je preživio jer svjedočimo kako su u većini hrvatskih tiskovina s daleko većom tiražom i jačim sastavom, tjedni kulturni prilozi ukinuti, a ono što je od kulture ostalo srozalo se na minimum. U tom smislu priznanje, dakako, treba odati uredništvu i redakciji Zadarskog lista. Poznavatelj umjetnosti, nadasve meritoran u književnoj struci i pisanoj riječi, Goran Bujić zasigurno je bio snažna potpora mladim novinarskim snagama u Zadru. Mladi su u njemu imali svog kulturnog gurua i mogli su se osloniti na njegov sud, uvijek potražiti njegov savjet. Izuzev zadarskih književnika, novinara, profesora i kulturnih djelatnika, kulturni prostor "Donata" otvorio je Goran i nekim od najeminentnijih hrvatskih kolumnista poput Zdravka Zime, akademika Tonka Maroevića i drugih. Tim je činom rasklopio pukotine uske sredine, postavljajući ujedno visoke uzore u pisanju, a čitalačkoj publici priskrbio iz tjedna u tjedan ponajbolje eseje i feljtone.

Kolumna koju nije napisao

   Nakon što je teško obolio neko se vrijeme povukao, a onda je ponovno krenuo s nizom sjajnih kolumni. Pisao je živo i raskošno o intrigantnim temama, a povremeno se nazirala nešto tamnija gama izričaja u kojoj nisu bila strana ni razmišljanja o smrti i o tzv. "posljednjim stvarima”. Eros pisanja i u njegovu slučaju pokazao se neuništivim, pa je Goran pisao i objavljivao do posljednjeg daha. To mogu samo oni koji posjeduju istinsku strast, intrinsičku žudnju prema pisanoj riječi. Posljednja kolumna koju nije dospio napisat, u utorak 28. lipnja, bila je ta kobna sinkopa koja je predkazala njegov tjelesni odlazak. Tijelo na koncu posustane, ali kao što je svijet umjetnosti prostor natpovijesnog i nadvremenskog, tako i emanacije duha koje su našle svoj korelativ u riječima što ih je Goran ispisao transcendiraju i ostaju svjedočanstvom trajne strasti nadživljujući tjelesnu krhkost.
   Gorane, tvoj posthumni život tek je započeo, a najbolje od svega što si napisao, čvrsto se ufam, doživjet će novo objavljivanje.

Tako ćeš Ti i Tvoj duh zauvijek ostati s nama.


© Copyright RivaOn 2011. Sva prava zadržana.