Prim. dr. Mirko Jamnicki Dojmi:

MIRAKUL OD ŠPILJE

   Ako ne vjerujete da sred blještavog zadarskog arhipelaga postoje podzemne dvorane u kojima Priroda, zaklonjena od jarkoga mediteranskog svjetla, u vlažnom polumraku samozatajno "kleše" najčudesnije kiparske uratke, onda pođite na Dugi otok. Poznato je kako najveći otok zadarskog otočja krije u sebi brojne prirodne ljepote, ali i mistične pojave i tajne skrivene od ljudskog pogleda i vanjskog šušura. Tamo vas, svega nekoliko kilometara južnije od mjesta Savar, čeka špilja Strašna Peć, gdje će vam oči ispuniti i dušu zatraviti bogato nalazište stalaktita i stalagmita. Osim što već sami po sebi djeluju poput impozantnih skulptura, na njima su se, kao i na zidnim reljefima uokolo špilje, stoljećima oblikovale brojne figure i likovi. Posve nalik onima iz čovjekova mitskog imaginarija, svakodnevnog života ili moderne umjetnosti.

"Supetrom" do Dugog otoka

   Dana 15. listopada, Ljeta gospodnjeg 2010., skupina učenika zadarske Medicinske škole s razrednicom, profesoricom latinskog jezika i povijesti umjetnosti, Celestinom Vuković (inače rođene Savarke, djevojačkog prezimena Hrunčev) i potpisnikom ovih redova, zaputila se u hodočašće prema još uvijek nedovoljno poznatoj špilji prijetećeg imena, smještenoj na južnim padinama Dugog otoka. Dan visokog napona i velikih očekivanja. Intenzivan miris mora dočekuje nas već na trajektnom pristaništu dok, uz smijeh i šalu, razmjenjujemo jutarnje pozdrave. Zrak mekan, ugodno topao, a na prostranoj palubi "Supetra", gdje se upoznajemo s našim vodičem, gospodinom Vladimirom Šarunićem, sred mora i pod oblacima namreškanim nebom – osjećaj opuštanja i sreće jer smo na nekoliko sati "utekli". Klinci od škole i učenja, mi stariji, od uvijek istih obaveza i stereotipa koji guše duh i osjetila. Na trajektnom pristaništu u Brbinju čeka nas crveni autobus pokriven plastičnim krovom i prozirnim plastičnim prozorima.

Crveni autobus

   Voluminozni autobus, nalik velikoj dječjoj igrački, ljeti služi u turističke svrhe na bilo kojoj od paških do biogradskih destinacija. Dok zastajemo u Savru, vozač nam kaže kako je ovoga ljeta vozio ture za Zrće. Kad bi u brzini dotaknuo grane drveća, plastična cerada je škripala kao da po njoj pljušti kiša. Nešto veselo i cirkusantski otkačeno ima u tom golemom vozilu na kotačima. U mimoletu opažamo brojna stabla maslina. Ova je sezona rodila obiljem, zagasitozelene grane pune su svijetlozelenkastih plodova pa su se dobrano povile pod njihovom težinom. Nakon nekoliko kilometara vožnje, neobuzdanog dobacivanja i malo dječje vriske iskrcali smo se na zadnjoj postaji. Na brzinu pravimo zajedničku fotku na rubu ceste, s pogledom na Ravu. Otuda dalje ide se pješke po bijeloj makadamskoj cesti. Tu je i putokaz s oznakom: 2,8 km do Strašne peći. Mediteransko šipražje razbacano po brdima, uz cestu. Makija i garig nisu ovdje gusti kao na Ugljanu, Pašmanu ili Olibu, no ipak se snažno otimlju kamenu pokrivajući mu golotinju. Nenadano, jednom učeniku šljunak sklizne ispod potplata, on gubi ravnotežu i bum! u hipu je stražnjicom na prašnjavom kamenju. Jere se složio! Dečki i curke se smiju. Glasovi odjekuju svim stranama svijeta! Urnebes! Hodamo u grupicama, pričamo o svemu i svačemu. Pitanja pljušte, glasovi se umnažaju, dan doseže zenit, jedva stižemo na sve odgovoriti.

Nastava pod kapom nebeskom

   Traje razmjena mišljenja po širokoj prašnjavoj cesti, pod kapom prozračnih oblačića između kojih se zaleti po koja zraka sunca. Djeca su opuštena, vesela, kreativna. To je nešto kao nastava u prirodi. Pa i nije bio baš posve lud onaj Platon kad je utemeljio svoju Akademiju u vrtovima Atene, niti je bio toliko šašav Aristotel kad je filozofiju naučavao u glasovitim peripatetčkim ophodnjama. Učilo se tamo u drevnoj Heladi pod vedrim nebom. Znali su stari Grci što znači duh i tijelo izložiti otvorenu prostoru, pogotovo ako je taj krajolik smješten na Mediteranu. Slutili su valjda kako se ljudski mozak puni medijatorima, preplavljuje čarobnim endorfinima od kojih misao postaje lakokrila i brza, dok tijelo lebdi sred mirisnog krajobraza.
   Južna padina Dugog otoka silno je razvedena, odozgo tu i tamo ugledamo ljupka smaragdnomodra žala. Od proljeća do kasne jeseni ovo je doista mamac za turiste. Zamišljam te kreature željne sunca i sirenskog zova mora, europske i bjelosvjetske globtrotere koji su krenuli na Jug. Kad iz svojih kontinentalno natmušenih i stisnutih gradova okovanih sivilom i smogom padnu u ovakav svijetlo-modro-zeleni prostor mora da im se čini kako su dosegnuli neki vanzemaljski Paradiso. Usput, s niskih stabala beremo crvene, mekano čičkave plodove maginja. Kašasti su i ukusni, a vodič nam objašnjava da se od toga ne možemo opiti, ali ako se pristojno nakrcamo tih jestivih plodina, u krvi se nađe alkohola taman toliko da ti policijska patrola oduzme vozačku!

Kratki tečaj povijesti na ulazu

   Pred ulazom u špilju ograda od skupocjenog inoks čelika. Vodič iz torbe vadi svjetiljku i laserski pokazivač, otključava ulaz. Dijeli nas u dvije skupine, pa žvelto ulazi u špilju. Vidi se da je tu kao doma. Gospodin Šarunić, koncesionar i vlasnik tvrtke "Samotvorac", zaslužan je da je Strašna peć, točno nakon stotinu godina od njezina prvog otvaranja (g. 1900.) ponovno reanimirana (g. 2000.), a nekoliko godina kasnije (2007.) i otvorena znatiželjnim posjetiteljima. Danas, u 21. stoljeću, špilja nastavlja biti prvorazrednom turističkom atrakcijom ne samo zadarske županije. Srebrna inoksova vrata otvaraju se i prva grupa ulazi u prostrano predvorje (široko 10, a visoko 7 metara). Tu nam vodič skicira nekoliko kratkih povijesnih natuknica.
   Legenda kaže kako je špilja nastala kada su vile, jednom davno, odlučile presjeći Dugi otok na dva dijela. Prionule su na posao i rezale ga cijelu noć, ali ih je zatekla zora i posao im je ostao nedovršen. Dugi otok i dalje je ostao najduži i najveći otok zadarskog arhipelaga, a špilja je ostala samo uspomenom na davnašnju vilinsku nakanu.
   Strašna peć čovjeku je postala dostupna, zapravo ukazala mu se nakon tektonskih poremećaja, kada se, u jednom davnom potresu, urušilo kamenje i tako se otvorio ulaz u čudesan podzemni svijet. Nalazi se 65 metara iznad morske razine. U vrijeme neolitika špilju je nastavao pračovjek, o čemu svjedoče arheološki nalazi. Spominje se još 1898. godine, u zadarskom listu "Il Dalmata", a naš poznati povjesničar dr. Luka Jelić piše o njoj članke u jednom njemačkom časopisu. Kasnije je stručno obrađuju i drugi specijalisti iz raznih područja – od geomorfologa i geografa do speleologa. Špilju je već 1904. posjetio i austrijski suveren, car Franjo Josip. Tom prigodom njegovo su visočanstvo od obale do špilje pronijeli na nosilima, a njegova kći, princeza Zita, slomila je nogu. Stoga je car naredio da se od obale do špilje uredi stubište, a pred špiljom postave fenjeri i podigne željezna ograda. Nekoliko desetljeća kasnije posjetit će je i engleska kraljevska obitelj, pa i znameniti ljubavni par, engleski princ Edward VIII. i Miss Wallis Simpson.

Bogatstvo oblika i figura

   Zatim, već svikli na polumrak, oprezno krećemo u razgledavanje. Uski put koji nas vodi u podzemlje osiguran je sjajnom inoksovom ogradom i mi, krećući se, više pipamo potplatima i pridržavamo se za ogradu nego što uistinu hodamo. Tamo gdje još izravno dopire svjetlost, zidovi špilje su sivkastosmeđi od brojnih algi i plijesni, dublje u jami zidovi su kaolinski bijeli s tek mjestimičnim srebrnkastim presijavanjima. Nažalost, u špilji se vide očiti tragovi vandalizma, a stalaktiti i stalagmiti mjestimično su odlomljeni kao da ih je netko prepilio. Nalazimo i tragove grafita s ucrtanim imenima. Od špiljske faune ugledali smo tek nekoliko omanjih šišmiša, a vodič nam kaže da tu svoja gnijezda savijaju i golubovi-divljaci.
   Posve predani maštovitosti velike meštrice Prirode gonetamo brojne likove i iščitavamo nevjerojatne priče. Odjednom postajemo svjesni kako je pred nama bogata izložba krcata izlošcima što su nastali tihim stoljetnim kapanjem vode i njezinim strpljivim "okoštavanjem". Tvorevine od stalaktita i stalagmita nastale njihovim spajanjem i "sjedinjenjem", stalagnati ili speleoteme, doimlju se poput potpornih stupova koji drže svodove špiljskih dvorana, što bi možda i bilo blizu istini kad bi stupovi bili armirani. Neki od tih stupastih nakupina poput slonovih nogu u svojim gornjim dijelovima nalik su starogrčkim korintskim kapitelima, upravo onakvim kakvi su krasili helenske hramove. U likovima što ih je isklesao stoljetni samozatajni rad vode mikroskopskim taloženjem kalcijeva karbonata, uz pomoć igre sjene i svjetla, prepoznat ćemo tako "Krik" - glasoviti lik norveškog slikara Edwarda Muncha; glavu cara Franje Josipa, djeda Mraza, figuru biskupa s mitrom na glavi, legendarni lik Alfreda Hitchcocka. Iz raznovrsnog animalnog bestijarija, precizno osvijetljeni vodičevom svjetiljkom i fokusirani laserskim pokazivačem, odjednom se pojavljuju: profil glave gorile, glava mačke, lik lava i morža, pijetla, sove i lastavice, pa glava domaćeg nam miljenika - tovara. Iz, na prvi pogled amorfne gipsano-voštane mase stalagmita odjednom će iskrsnut likovi raspetoga Isusa i Djevice s Isusom u naručju, golemi, zapanjujuće dojmljiv profil glave božanskog Dantea Alighierija, dno potonulog Titanika, raspelo, profil čovjeka s kapom na glavi, odraz atenskog Partetona kao i kosog tornja u Pisi. Već sasvim razgaljeni, gotovo euforični, prepoznajemo potom i zadarsko graditeljsko čudo - minijaturni lik crkve sv. Donata, pa pažljivo uređen cijeli jedan Betlehem, lik stamenog vojnika u stavu "mirno", figuru palmina drveta s listovima koji se "obrušavaju" niz deblo. Tu je i geografski obris cijele Istre identičan onom na zemljopisnoj karti Hrvatske, a sami svodovi špiljskih dvorana mjestimice se doimaju poput svodova drevnih gotičkih bazilika s rebrastim lukovima. Riječ strpljivog vodiča svako malo bila je prekidana oduševljenim uzvicima učenika: Eno, tamo mačke! Gle, tamo - tovara! Vidi sove! Pa, ovo je sv. Donat! Na jednom dijelu zida opaža se nekoliko tamnijih pigmentacija koje tek u rudimentu podsjećaju na crteže iz poznate francuske špilje Lascaux.
Kao što je učitelj Vergilije, korak po korak, kroz podzemni svijet vodio velikog Dantea, tako je i nas, iz dvorane u dvoranu, vodio gospodin Šarunić, riječima potkrijepljujući svaki detalj, svaki lik, neobičnu figuru, mitski element.

Procul negotiis

   Nakon gotovo jednosatnog boravka, oprezno izlazimo iz špilje. I dok se privikavamo na blještavu igru svjetlosti i boja, dočekuje nas sveobgrljujuća tišina. Moraš se upitati što prebiva u njoj osim neba i golema mora kojem s ove strane otoka ne vidimo kraja. U inzularnom okruženju, daleko od sputavajućih zidova začinje se misao o sebi i svijetu koji nas okružuje. Odrekli smo se kompjutorskih zaslona, volana i gradskog šušura kako bi na trenutak priskrbili slobodu misli i gozbu čula.
   Prije nego što se zaputimo natrag, pojedemo sendvič, pijemo sokove i vodu. Šutimo. Dobitnici dana, u kratkotrajnom predahu sređujemo utiske. Posvemašnja tišina nad golemim Posejdonovim carstvom nuka nas da se jasno izrazimo. Treba doći na otok da bi se oćutjelo vlastito biće. Sad je prilika da se u tišini neba i dalekom mrmoru mora ponovno prepoznamo. Daleko od buke grada i gužve svjetine! Baš kao što je propovijedao svećenik prirodnog života, latinski pjesnik Horacije Flak! Gotovo mi dođe da kriknem: Procul negotiis! i poklonim se njegovu pjesničkom geniju. Daleko od gradskog tumulta, a tako blizu svega što nas svakodnevno okružuje. U cigli jedan sat sabili smo povijest od neolitika do danas! Tisućama godina prebivali smo u podzemlju, i za tren, evo nas natrag.
   Izlazi Anđela, u ruci joj vrećica puna otpadaka što ih je usput prikupila. Nosit će to sve do Savra gdje će ih uredno odložiti u kontejner. Jednoglasno presuđujemo: zaslužila je Orden za zaštitu okoliša.

Kraljevstvo za macchiato

   Na putu natrag, u udaljenosti od nekih 300-tinjak metara, odjednom ugledamo kako se nešto živo miče krajolikom. Kad netko prepozna muflona, djevojke se nadaju u vrisku, a divojarac trči kao oparen. Sred smeđe kože ima bijelu mrlju pa lako pratimo njegovo kretanje. Čim prestane vriska muflon zastane i motri. No, čim curke nanovo počnu krištati, divlji jarac, poput formule 1, ponovno starta u munjeviti trk. Blagujemo posljednje plodove maginja i smireno stižemo do mjesta gdje nas čeka crveni autobus. E, da je sad dobar macchiato! To ćemo u Savru. Obilazimo crkvicu sv. Pelegrina, ljupku starohrvatsku ranokršćansku crkvicu koja je danas spomenik nulte kategorije. Pravimo fotke ispred crkvice, ulazimo na groblje, no crkva je zatvorena. Baš kao i savarski kafići, pa odlazimo put Brbinja bez kave. Ni u Brbinju nismo bolje sreće. Izgleda da su svi dugootočki kafići zatvoreni. Kave nema čak ni u "Kaleba"… I on je zatvoren. Očito je kako kod nas sezona završava već s posljednjim danima rujna. Šteta, jer mi imamo toliko toga što drugi nemaju! Inzularno obilje sa suncem i morem, neopisiv miris Mediterana, vrijednu baštinu i prirodne fenomene, ali eto, nismo još dozreli….
   Iako nismo popili macchiato, kući se vraćamo zadovoljni, pomalo ošamućenih glava i s blagim umorom u nogama.

© Copyright RivaOn 2010. Sva prava zadržana.