|
Na inicijativu
Jelene Likić, prof. biologije,
donosimo vam
iznimno zanimljiv i
cjeloviti intervju
sa Draškom Holcerom,
dipl.inž. biologije-ekologije,
a objavljenog na
stranicama
Biologija.com.hr
|
|
 U intervjuu za portal
Biologija.com.hr
Draško Holcer, dipl.inž. biologije-ekologije, viši kustos u
Hrvatskom prirodoslovnom muzeju i predsjednik Instituta za
istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet progovara o svojemu radu s
dupinima, kitovima i drugim morskim životinjama, kao i izazovima s
kojima se susreće u Plavom Svijetu. Doznajte i što misli o
novinarskom senzacionalizmu, katastrofi zvanoj plastična ambalaža,
statusu sredozemne medvjedice u Jadranu te projektu BIOVIS-I-JA...
U svojem ste se znanstvenom radu u
najvećoj mjeri bavili dobrim dupinima (Tursiops truncatus). Kakav je
njihov status u Jadranu danas u odnosu na protekla dva desetljeća,
koliko traju vaša istraživanja, i s kojim se izazovima ova vrsta u
Jadranu danas suočava?
Moj osobni interes u istraživanju uvijek su bili sisavci. Tijekom
studija najčešće su to bili sitni sisavci, miševi, voluharice...
Također, duže vrijeme bavio sam se i istraživanjem šišmiša, još
jedne slabo poznate i relativno zanemarene skupine izuzetno
zanimljivih životinja. Kitovi (kao skupina, Cetacea) posebno su me
zanimali, no prilika za sudjelovanje u istraživanjima bilo je veoma
malo prije 20-ak godina pa sam se godinama bavio "istraživanjem na
papiru" tj. pregledom stare literature, zaboravljene ili nikad
pročitane od strane drugih istraživača. Čitanjem i pregledom knjiga,
radova, izvještaja i slično već sam tada shvatio da se u Jadranu
pojavljuje mnogo više vrsta nego što smo bili navikli čuti. Međutim,
svi ti podaci bili su zapravo bilješke slučajnih susreta, pronalasci
uginulih ili ulovljenih životinja i statistike o broju namjerno
ubijenih životinja u okviru programa "istrebljivanja štetočina" u
ribarstvu. Podaci o stvarnom statusu, brojnosti i distribuciji, kao
osnovnim podacima potrebnim za monitoring i upravljanje populacijama
ugroženih vrsta nisu postojali. Upravo stoga nismo sigurni niti koje
su zapravo zavičajne vrste Jadrana. Svakako najbrojniji i nama
vjerojatno najbolje poznati bili su obični (Delphinus delphis) i
dobri dupin (Tursiops truncatus). Nažalost, obični dupini danas su
regionalno izumrla vrsta. Sve do nedavnog istraživanja i utvrđivanja
brojnosti iz zraka koje smo proveli tijekom kolovoza 2010. nadali
smo se da se ova vrsta možda zadržava još negdje u otvorenom dijelu
južnog Jadrana, no nažalost, ovo je za Jadran stvarno regionalno
izumrla vrsta. Istraživanjem i pregledom povijesnih podataka još smo
prije nekoliko godina utvrdili glavne uzroke nestanka ove vrste -
masovno ubijanje tijekom 19. i 20. stoljeća kada su za svakog
ubijenog dupina isplaćivane nagrade (jer su smatrani štetočinama
koje jedu previše ribe) i nakon toga nedostatak plijena zbog prelova
ribe.
Što se tiče dobrih dupina, njihova je sreća što su prilagodljivi i
oportunistični. Za razliku od običnih dupina, dobri žive u malim
skupinama, hrane se uglavnom pridnenim plijenom i pokazuju određenu
pripadnost prostoru u kojem borave. Međutim, zbog prilagodljivosti,
resursi koje koriste relativno su raznoliki pa u nedostatku
uobičajenog plijena prelaze na drugi. Također, prilagodljivost im je
omogućila i preživljavanje u blizini ljudi, navikavanje na brodski
promet i buku i slično. Dakle, oni su još tu. Međutim, dobri dupini
smatraju se ugroženom vrstom, iako niti o njima nemamo podatke koji
bi mogli opisati njihov status u cijelom Jadranu. Za sada postoje
informacije o dijelovima populacije koji žive u okolici Lošinja i
Cresa (istraživanje traje od 1987.), u području Piranskog zaljeva i
zapadne obale Istre, u području Venecije i Kornata te u akvatoriju
srednjeg Jadrana u području pučinskih otoka Visa i Lastova.
Nažalost, redovni monitoring odvija se samo u Piranskom zaljevu,
Lošinju i Visu. Iako osobno nisam direktno uključen u istraživanje u
Piranskom zaljevu, mislim da populacija koja obitava u tom području
ima relativno stabilnu brojnost. Za razliku od toga, populacija
Kvarnerića pokazuje dosta zanimljive trendove. Inicijalno, brojnost
populacije 1995. procijenjena je na oko 168 životinja, međutim do
2003. brojnost se smanjila na procjenjenih svega oko 100 životinja,
što predstavlja pad brojnosti od gotovo 40%. To nam je svakako bio
znak za alarm. Iako trenutno nemam konačne procjene za posljednjih
nekoliko godina, trend se prema grubim podacima na sreću popravio.
Što se tiče srednjeg Jadrana i našeg istraživanja na Visu, s obzirom
da smo završili tek četvrtu sezonu, teško nam je procijeniti trend
jer populaciju tek upoznajemo, no procijenjeni broj životinja koji
koristi ovo ogromno područje je preko 380.
No, što nam sve to govori? Pa, pokazuje zapravo koliko je slabo
naše znanje. Jer, ne poznajemo cjelokupna područja obitavanja
pojedinih jedinki ili dijelova populacije te ne možemo reći u kojem
zapravo području te životinje žive, ne postoji ukupna procjena
brojnosti pojedinih vrsta dupina u Jadranu s kojom bi mogli
usporediti svoje podatke i zaključiti kakav je trend i slično.
Stoga, na vaše pitanje kakav je status dupina u Jadranu danas, ne
mogu odgovoriti potpuno jednoznačno sa stanovišta zaštite jer
najviše što znamo upravo su te parcijalne informacije s pojedinih
područja. Nadam se da će rezultati našeg istraživanja iz zraka
upravo dati rezultate koji će biti osnova za sve daljnje aktivnosti
monitoringa i procjene statusa. Istovremeno, što se tiče
senzibilizacije javnosti, stvari su se svakako dramatično
promijenile - dupini su od štetočina i potpuno ignorirane skupine
tijekom posljednjih dvadeset i malo više godina postali skupina
kojoj se pridaje sve više pažnje, skupina o kojoj je svatko nešto
čuo, skupina koja uglavnom predstavlja more onakvim kakvim bi htjeli
da bude - očuvanim i bogatim. Iako je to naravno povremeno i kriva
slika (jer dupini žive i u izuzetno zagađenim područjima), zbog
svoje karizmatičnosti programi zaštite dupina danas općenito nailaze
na potporu javnosti.
A što su izazovi? Od onih tradicionalnih - namjernog ubijanja, koji
su na sreću sve rjeđi i sve češće javno osuđivani, preko onih svima
poznatih kao što su slučajni ulov u ribarske alate i/ili nedostatak
plijena zbog prelova pa sve do onih novijeg datuma kao što su
uznemiravanje i zagađenje okoliša raznim otpadom (posebice
plastikom), kemijskim spojevima (koji uzrokuju direktno trovanje
i/ili fiziološke promjene u organizmu) i bukom.
2006. godine Ministarstvo
kulture, nakon godina iščekivanja, proglasilo je preventivnu zaštitu
morskog područja oko cresko-lošinjskog arhipelaga, čime je i
službeno pokrenut Vaš dugogodišnji san - Lošinjski rezervat za
dupine. Koliko ste muke morali proći da biste sa svojim suradnicima
došli do ovoga statusa, inače prvoga u Mediteranu i najvećeg
zaštićenog morskog područja u Jadranu, te kako je na inicijativu u
početku reagirala lokalna zajednica?
Prijedlog za uspostavljanje zaštićenog područja u Kvarneriću prvi
puta je napisan 1995. godine. Proces osnivanja prolazio je razne
uspone i padove, no činjenica je da su nas rezultati o kojima sam
govorio, dakle drastični pad brojnosti dobrih dupina u području
Kvarnerića do 2003., dodatno motivirali na aktivnosti. Upravo stoga
smo "revitalizirali" svoj inicijalni prijedlog i poslali ga
nadležnom Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za zaštitu prirode.
Odluka o proglašenju rezervata donešena je u srpnju 2006., međutim
ona je imala vremensko ograničenje trajanja od najviše tri godine
jer je rezervat dobio samo preventivnu zaštitu. Tijekom te tri
godine trebalo je utvrditi tko će područjem upravljati, razraditi
plan upravljanja, donijeti mjere zaštite itd.
Osobno, u trenutku kada je državni tajnik Jadran Antolović na
proslavi Dana dupina u Velom Lošinju davao odluku o proglašenju
zaštite gradonačelniku Gariju Cappelliju, mislio sam kako smo u
profesionalnom smislu moji kolege i ja napravili svoje "životno
djelo"; rezervat koji je u našem prijedlogu bio utemeljen na
principima sudjelovanja javnosti i raznih interesnih skupina,
utemeljen na zajedničkom utvrđivanju nužnih kompromisa između svih
zainteresiranih strana s ciljem osiguravanja budućnosti kako
stanovnicima otoka tako i biološkoj raznolikosti okolnog mora, dakle
sasvim drugačije (po našem mišljenju) od svih ostalih.
No u trenutku kada smo stvarno vidjeli odluku o proglašenju na
papiru, postalo nam je jasno da su mogući problemi na vidiku. Naime,
u odluci su u potpunosti nedostajale mjere zaštite, što je otvaralo
ogroman prostor za širenje dezinformacija, što se u konačnici i
dogodilo.
Ne ulazeći u detalje trogodišnje, usudio bih se reći, kalvarije
koju smo kao organizacija i pojedinci prolazili, u razne interese
pojedinaca, ogromno nerazumijevanje i relativnu nezainteresiranost
nadležnih institucija, rezervat je u srpnju 2009. tiho prestao
postojati. Tako se naš najveći uspjeh kroz dugo mučenje pretvorio u
naše najveće razočaranje.
Mi i dalje smatramo kako je osnivanje ovog rezervata pružalo gotovo
nezamislivu mogućnost za održivi razvitak ovog područja jer je
ostavljalo mogućnost lokalnoj upravi da preuzme upravljanje nad ovim
područjem i pretvori ga u prostor kojim se upravlja prema lokalnim
interesima. Nažalost, naša ideja vjerojatno je bila previše
"revolucionarna" i istovremeno je zahtijevala mnogo osobnog napora,
učenja i znanja raznih dionika cijelog procesa, na što oni nisu bili
spremni. Danas se govori o tome da bi Lošinj mogao postati
regionalni park, no regionalni park je i dalje samo na papiru.
Također, moram reći kako sam ostao pomalo razočaran reakcijama
lokalne javnosti. Naime, sve do trenutka proglašenja imali smo
osjećaj kako javnost podupire naš prijedlog. S ciljem predstavljanja
ideje javnosti imali smo čak i svoju redovitu emisiju na lokalnom
radiju, tiskali smo brošure, organizirali sastanke s raznim
dionicima cijelog procesa i na kraju otvorili Lošinjski edukacijski
centar o moru. No u trenutku kada su se pojavili problemi ostali smo
gotovo potpuno sami. A rezervat nad kojim nismo imali ama baš
nikakve nadležnosti - niti smo donijeli odluku o proglašenju, niti
smo na bilo koji način upravljali područjem, niti smo donosili bilo
kakve mjere zaštite - odjednom je postao rezervat koji samo nama
treba i koji samo nama služi, dok za sve ostale on predstavlja
"logor" u kojem će sve biti zabranjeno. Unatoč činjenici da smo
pokušali objasniti javnosti kako su baš sve odluke u nadležnosti
Ministarstva kulture, sve negativne reakcije bile su upućene
isključivo nama. S druge strane, u turističkoj prezentaciji ovo
područje i tada i danas predstavlja se kao posebno područje u kojem
žive dupini.
Ali, mi živimo u nadi da će u trenutku kad javnost bude spremna
podržati određene mjere zaštite, dobri dupini još uvijek biti u
blizini.
Na koji način danas rješavate
problem očuvanja staništa i bioraznolikosti dupina u okviru
Rezervata, posebice u odnosu na ogroman interes javnosti i turista
za vaše tamošnje djelatnosti? Je li konzervacijske aktivnosti uopće
moguće pomiriti s turističkim potencijalom koji Vaš projekt neumitno
donosi?
S obzirom da rezervat više ne postoji, na ovo područje u smislu
zaštite primjenjuju se sve mjere jednako kao i na svako drugo
područje mora u RH. Dakle, dupini su zaštićena vrsta i nije ih
dozvoljeno ubijati i proganjati. Međutim, njihova prisutnost unutar
područja ne određuje posebno planiranje razvoja ovog prostora.
Marine, hoteli, luke, brodski promet i sve ostalo odvijaju se i
planiraju bez posebnih dozvola ako su u skladu s općim aktima
planiranja prostora i zaštite prirode. I u tom pogledu naš utjecaj
veoma je ograničen. Stoga smo kao glavni način rješavanja mogućih
problema izabrali upravo informiranje i edukaciju javnosti. Naš
edukacijski centar, za razliku od većine ostalih javnih prostora na
otoku, otvoren je cijele godine. Svi posjetitelji koji dođu na
Lošinj i imaju želju saznati kako žive dupini i kako funkcionira
cjelokupni morski ekosustav mogu doći do nas i naučiti osnove.
Također, u suradnji s turističkom zajednicom, hotelskim poduzećem
Jadranka i gradskom upravom, pokušavamo organizirati i razne druge
edukacijske aktivnosti diljem otoka - predavanja na raznim
lokacijama tijekom turističke sezone, tisak brošura i pravila
ponašanja u blizini dupina koji se distribuiraju kroz mrežu
turističkih organizacija, organizaciju Dana dupina kao središnje
manifestacije senzibiliziranja javnosti i slično. Vjerujemo kako
ovakav pozitivan pristup rješavanju mogućih problema dugoročno daje
najbolje rezultate. Prostor koji poznajete postaje vaš prostor, a
njemu obraćate više pozornosti. Također, ljudi koji su saznali nešto
o moru i dupinima i na drugim mjestima koja posjećuju obraćaju
pažnju na okoliš u kojem se nalaze. I to je naš doprinos. Naravno,
provodimo i brojne edukacijske aktivnosti na nivou cijele regije i
države.
Naš rad i aktivnosti doprinose prepoznatljivosti ovog prostora.
Jedan od ciljeva osnivanja zaštićenog područja bio je osiguravanje
održivog razvoja koji bi se temeljio i na održivom turizmu. Brojna
su područja u svijetu koja su prosperirala upravo temeljeći svoju
ponudu na očuvanom i bogatom morskom ekosustavu i pojedinim
karizmatičnim vrstama, kao što su dupini, kitovi, morski psi,
koralji, morske kornjače itd. No to su područja u kojima je razvoj
pomno planiran. Isto tako, postoje i brojna područja koja su upravo
razvojem turizma uništila glavni razlog zbog kojeg su turisti
dolazili. Stoga je razvoj turizma ali i svih ostalih ljudskih
aktivnosti unutar jednog područja neophodno pomno planirati,
posebice kada se on temelji na osjetljivim, ugroženim i zaštićenim
vrstama i područjima i tada su zaštita i razvoj mogući bez zadrške.
2007. godine objavili ste
znanstveni rad na temu pojavnosti Cuvierovog kljunastog kita (Ziphius
cavirostris) u južnom Jadranu. Do te je godine tamo zabilježeno 11
jedinki kitova (5% ukupnog zabilježenog broja u Mediteranu), na
temelju čega ste zaključili da je Jadran potencijalno značajno
stanište ove izuzetno rijetke vrste. Posljednjim, medijski izuzetno
popraćenim, istraživanjem Jadrana iz zraka ponovno ste zabilježili
pojavu ovog skrovitog sisavca. Smatrate li, na temelju sadašnjih
spoznaja, da se brojnost Cuvierovog kljunastog kita u Jadranu
povećala ili smo pak ranije imali krivu predodžbu o njegovoj
brojnosti?
Cuvierov kljunasti kit kozmopolitska je vrsta koja živi i u
Sredozemnom moru. S obzirom da je Jadran dio Sredozemnog mora,
pojavljivanje ove vrste svakako nije čudo. Međutim, ono što utječe
na brojnost i distribuciju ove vrste su ekološki uvjeti koje ova
vrsta treba za svoj život, prije svega to su područja sa dubinom od
preko 1000 metara i raznovrsnim dnom u dubini (kao što su podmorski
strmci i slično). Cuvierov kljunasti kit hrani se uglavnom
glavonošcima i dubokomorskom ribom koje lovi na velikim dubinama, a
pod morem ostaje u prosjeku preko sat vremena. Periodi ventilacije,
tj. izmjene zraka u plućima i oksigenacija krvi ne traju toliko
dugo, a nisu niti druželjubivi, pa ih je teško opaziti na površini.
Također, njihova brojnost općenito nije velika. Zbog svega toga za
upoznavanje rasprostranjenosti ove vrste potrebno je provesti mnogo
vremena na otvorenom moru, a niti tada rezultati nisu sigurni.
Ono što smo u svom radu nagovijestili je činjenica da se ova vrsta
pojavljuje u Jadranu i to češće nego što bi se očekivalo. Takav
zaključak donijeli smo temeljem usporedbe broja nalaza uginulih
životinja u Jadranu i Sredozemnom moru jer su opažanja životinja na
moru u Sredozemlju rijetka, a u Jadranu do tada nepostojeća. Naše
opažanje četiri jedinke u najdubljem dijelu Jadrana, upućuje da smo
imali pravo kad smo govorili o Jadranu kao o staništu Cuvierovog
kljunastog kita. Međutim, govoriti o brojnosti ili zaključivati kako
su oni u tom dijelu trajno nastanjeni još neko duže vrijeme neće
biti moguće.
U sklopu spomenutog istraživanja otkrili ste i neočekivano velik
broj jedinki glavate želve (Caretta caretta) na području sjevernog
Jadrana (gotovo 1000 opažanja). Dvije godine ranije, 2004., na
znanstvenom skupu Twenty-fourth International Symposium on Sea
Turtle Biology and Conservation predstavili ste svoj rad o
bioakumulaciji metala u glavatih želvi, kada ste u prsnim mišićima i
bubrezima glavatih želvi Jadrana okrili višu koncentraciju žive od
svih dotad zabilježenih vrsti kornjača u svijetu. Zašto dolazi do
tako visokih koncentracija žive i drugih metala u tijelu glavatih
želvi, je li zabilježena količina teških metala za njih toksična i
je li, po vašem mišljenju, moguće da uz živu i druge teške metale i
zagađivače iz prirode, dođe do pojačavanja negativnog učinka na
zdravlje opće populacije glavatih želvi, koja je, kako danas
doznajemo, mnogo veća no što se prije dvije godine smatralo?
Rad koji smo prezentirali temelji se na analizi uzoraka koji su
prikupljeni sa životinja koje su uglavnom uginule zbog slučajnog
ulova u mreže u sjevernom Jadranu. Sjeverni Jadran poznat je kao
važno stanište glavatih želvi koje u tom prostoru žive cijeli svoj
život, osim u vremenu parenja i polaganja jaja kad odlaze prema
pješčanim plažama Sredozemlja. S obzirom da je sjeverni Jadran veoma
zagađeno područje prepuno raznih toksikanata, procesom
bioakumulacije količina, u ovom slučaju žive, raste i gomila se u
tkivima želvi tijekom njihovog života. S obzirom da su kornjače
dugoživući organizmi, akumulirane količine mogu biti značajne.
Kakav je utjecaj žive na morske kornjače te koje su to
koncentracije koje one kao organizmi mogu preživjeti bez posljedica
nije nam još poznato. Danas se stoga razvijaju metode koje pomoću
biomarkera, određenih molekula koje se u tijelu javljaju kao odgovor
organizma na toksikološki stres, mogu pomoći u utvrđivanju stvarnog
utjecaja. No u svakom slučaju, velika količina teških metala ne može
imati "pozitivno" djelovanje, posebice s obzirom na poznate učinke
koje ima na druge organizme.
Što se tiče velike brojnosti želvi u Jadranu, ona nije veća danas
nego li je bila prije dvije godine. Kolege (Lazar, Casale) koji se
bave istraživanjem morskih kornjača u Jadranu već su prije upućivali
na činjenicu da je sjeverni Jadran važno stanište u kojem živi
veliki broj kornjača. To je također bilo jasno i temeljem činjenice
da su procjene broja slučajno ulovljenih životinja u Jadranu više
tisuća godišnje. Naše istraživanje i utvrđeni broj glavatih želvi
prebrojavanjem iz zraka samo su potvrdili te njihove nalaze, a
rezultati procjene brojnosti, nakon što budu napravljeni, vjerujem
kako će pomoći u budućem planiranju mjera zaštite ove vrste.
Posljednjih je godina jedna vrsta morskog
sisavca u javnosti izazvala mnoge kontroverze i polemike. Kako biste
razjasnili nedoumice i pružili valjane znanstvene informacije,
možete li našim čitateljima reći koji je stvarni status sredozemne
medvjedice (Monachus monachus) u Jadranu danas?
U našim medijima dominira potreba za
senzacionalnim otkrićima. Trenutno prevladavajuće mišljenje kako se
"sredozemna medvjedica vratila u Jadran" uglavnom je rezultat
potpuno nekritičkih izjava raznih pojedinaca i senzacionalnih
naslova. Iako osobno ne pratim "medijski razvoj situacije", ono što
znam je da u području Istre i Kvarnera obitava jedna sredozemna
medvjedica. Njezino pojavljivanje u tom području prvi puta smo
zabilježili 12.6.2005. u blizini Silbe. Od tada povremeno pratimo
njezina opažanja. Životinja je tada vjerojatno bila mlađa jedinka
koja se u potrazi za životnim prostorom uputila, vjerojatno iz
Grčke, prema Jadranu te je došla do sjevera. Prvih godina njezina
opažanja bila su u širem području, što upućuje da je tražila
određenu mikrolokaciju potrebnu za sakrivanje i odmor, te se
"skrasila" u području rta Kamenjak u Istri. S obzirom da se ova
životinja relativno redovito opaža, njezine fotografije i
videosnimke obilaze medije stvarajući privid da se radi o većem
broju jedinki, a napisi tipa "adriana se vratila" stvaraju potpuno
krivi dojam o tome da se sredozemna medvjedica kao regionalno
izumrla vrsta "vratila" u područje prijašnjeg obitavanja te da sada
u Jadranu postoji nekakva populacija dovoljna za ponovno
naseljavanje prijašnjeg područja obitavanja. Činjenica je da nemamo
dokazima potvrđena opažanja više od jedne medvjedice jer fotografije
kojima raspolažemo nisu dovoljne kvalitete da bismo mogli napraviti
identifikaciju jedinki, a također, koliko je meni poznato, nema
fotografija medvjedice snimljenih na dva različita mjesta u isto ili
slično vrijeme. Znam također da je spilja u kojoj navodno živi ova
medvjedica pod video nadzorom, no o rezultatima nadzora ne znam
ništa, iako vjerujem kako bi u javnost bile puštene neke fotografije
kad bi postojale. Svjestan sam da postoje informacije i o brojnim
"opažanjima" i u drugim dijelovima Jadrana, no zanimljivo je kako u
ovom dobu informatičke revolucije kada svatko ima fotoaparat,
mobitel i slično te kada postoje stalne "akcije" koje prikupljaju
informacije o "prisutnosti medvjedice na raznim dijelovima Jadrana",
javnosti nije prezentirana niti jedna dokazom potvrđena informacija
o opažanju. Stoga mislim da se i u ovom slučaju radi uglavnom o
opažanjima trupaca, odbačenih guma i boca, riba, dupina i slično te,
veoma rijetko, o pojedinačnim sredozemnim medvjedicama "u prolazu".
Također, usudio bih se reći kako ovakva nejasna situacija zaštiti i
očuvanju prirode općenito stvara veliki problem jer se stječe dojam
kako je stanje u moru gotovo "ružičasto" kad se evo i sredozemna
medvjedica vratila i poduzimaju se odlučne mjere za njenu zaštitu.
Ljudi bi trebali znati da je procijenjeni ukupni broj sredozemnih
medvjedica koje još žive u cijelom Sredozemlju i dijelu Afrike oko
350-450 jedinki te da se radi o kritično ugroženoj vrsti čiji
oporavak i na područjima gdje postoje male populacije o kojima se
intenzivno "brine" nije zabilježen. Stoga je pojavljivanje pojedinih
usamljenih jedinki vjerojatno jedino što možemo očekivati još dugi
niz godina. No povremeno pojavljivanje sredozemne medvjedice nije
čudo jer je to vrsta kojoj je Jadran, kao i cijeli Mediteran, nekada
bilo područje obitavanja, ali povremeni "izleti" ne znače povratak i
naseljavanje Jadrana. Stoga je galama, izrada posebnih mjera zaštite
i slično jednostavno pretjerivanje i zatvaranje očiju pred
činjenicom da brojne druge vrste koje u Jadranu stvarno žive imaju
probleme koje bi trebalo sustavno rješavati, no to u javnosti ne bi
donijelo toliko slave. Iskreno, volio bih kad bi moje informacije
bile potpuno krive i kad bi me netko demantirao pruživši bilo kakve
dokazima potvrđene informacije o stvarnom "povratku Adriane".
Možete li nam pojasniti termin
“druželjubivih dupina”? Tko su oni te kakve pozitivne i/ili
negativne posljedice proizlaze iz interakcije ljudi i takvih jedinki
dupina? Također, možete li nam reći zašto, unatoč popularnosti toga
čina diljem svijeta, ipak nije dobro plivati s dupinima?
Povremeno se diljem svijeta susreću dupini koji žive van skupina i
bez očiglednog druženja s pripadnicima svoje vrste. Stoga bi točniji
termin za ovakve životinje bio bi "samotni dupini". Pravi razlozi
ovakvog ponašanja nisu nam potpuno jasni. Postoji veći broj mogućih
razloga kao što su namjerno odvajanje od skupine ili slučajno
odvajanje zbog prilika u okolišu, nemogućnosti pronalaska hrane,
stvaranja prepreka, uništavanja staništa i slično. Takva izoliranost
može biti privremena ili trajna. Samotne životinje pojavljuju se na
raznim mjestima, a primjećujemo ih uglavnom kad u blizini ljudi
provode dane, tjedne ili mjesece. S obzirom da su tada izloženi
velikom pritisku ljudi koji ih žele vidjeti, takvi dupini se
navikavaju na bliske kontakte s ljudima i postaju "pitomi" te
dugotrajno ostaju na takvim mjestima. Nažalost, povijest pokazuje da
su ovakvi dupini uglavnom izloženi opasnosti upravo zbog svoje
pitomosti te njihova veza s ljudima obično završava negativno po
njih. Ubijanje, ozljeđivanje i maltretiranje često se javljaju.
U Jadranu je u bliskoj prošlosti zabilježen veći broj pojavljivanja
samotnih dupina. Možda je najpoznatiji samotni dupin s "naše" strane
Jadrana bio Joca u Bokakotorskom zaljevu - dobri dupin koji se igrao
s ljudima, dozvoljavao dodirivanje, plivanje i slično. Joca je nakon
nekoliko godina ubijen. S talijanske strane najpoznatiji je dobri
dupin Filippo koji živi u području Manfredonije od 1998. i koji je
navodno čak spasio dječaka od utapanja. Postoji i više kratkotrajnih
opažanja usamljenih dupina. Tako se u Bakarskom zaljevu prije
nekoliko godina pojavio dobri dupin koji je nekoliko dana proveo u
blizini obale, u Malološinjskom zaljevu također se pojavio jedan
prugasti dupin koji je tu proveo više dana, a još jedan prugasti
dupin godinama živi u Velebitskom kanalu.
Kako bismo im osigurali sigurnost, prilikom pojavljivanja samotnih
dupina, potrebno ih je promatrati s određene udaljenosti te obratiti
pažnju na mogućnost ozljeđivanja zbog povećanog prometa plovila.
Također, nije dobro niti dopušteno takve životinje dodirivati,
hraniti, proganjati niti plivati s njima.
Brojni su razlozi zašto je plivanje s dupinima opasno, kako za
dupine tako i za ljude. Ukratko, dupini su divlje životinje čije
ponašanje nije uvijek predvidljivo te postoji mogućnost
ozljeđivanja. Ako vas životinja koja ima 300 kilograma slučajno
udari repom, padne na vas prilikom skoka ili vas udari "kljunom",
svakako ćete imati značajne ozljede. Brojni su takvi primjeri iz
svijeta. Navikavanjem dupina na ljude životinje gube svoj prirođeni
strah te dozvoljavaju sve bliskiji kontakt i prilazak što ih izlaže
pogibelji. Također, dupini su sisavci kao i ljudi te postoji
mogućnost međusobnog prijenosa bolesti, što ponovno predstavlja
opasnost uglavnom za dupine (koji nemaju liječničku službu niti
karantenu u slučaju pojavljivanja zaraznih bolesti). Unatoč tome,
brojni pojedinci pokušavaju plivati i zaroniti s dupinima. Na sreću,
unatoč smješku, naši dupini rijetko dozvoljavaju takvu bliskost.
Kojim se tehnologijama i metodama najčešće koristite za proučavanje
morskih organizama, posebice velikih sisavaca?
Ovisno o "pitanju" koje postavljate prilikom istraživanja i vaše se
metode razlikuju. Glavna metoda koju koristimo je fotoidentifikacija
- prepoznavanje pojedinih životinja temeljem izgleda i fotografije
njihove leđne peraje. Mnogo smo o tome govorili pa neću duljiti, no
svaka peraja različita je pa se može koristiti za identifikaciju. Na
individualnom prepoznavanju temeljimo dobar dio ostalog rada -
utvrđivanje područja obitavanja, istraživanje društvene strukture,
sastava skupina i međusobnih društvenih i srodstvenih odnosa,
područja od posebne važnosti i slično. Također, fotoidentifikacija
nam služi i za procjenu brojnosti vrste u određenom području metodom
mark/recapture, koja nam daje procjenu brojnosti temeljem brojnosti
ponovnog ulova obilježenih životinja. U ovom slučaju se prvo
fotografiranje može zapravo smatrati obilježavanjem životinje, a svi
ponovni susreti ponovnim ulovom.
Ove godine smo se prvi puta koristili i metodom procjene brojnosti
putem transekta i prebrojavanja iz zraka. Transekte (linije preleta)
smo stratificirali prema poznavanju područja istraživanja i
biologije istraživanih vrsta te smo posebno opremljenim avionom na
visini od oko 200 metara preletjeli gotovo 20.000 km po cijelom
Jadranu. Prilikom susreta bilježili smo kut opažanja jedinki ili
skupine (temeljem čega se izračunava udaljenost od linije preleta)
te, naravno, vrstu i broj jediniki. Naknadnom analizom prikupljenih
podataka pomoću određenih modela moguće je procijeniti brojnost, u
ovom slučaju dupina i morskih kornjača u Jadranu. U istraživanju
također i fizički prikupljamo uzorke s uginulih životinja - tkiva za
razne analize (DNA, toksikanti, biomarkeri, stabilni izotopi, masne
kiseline i sl), sadržaj želuca (prehrana) i slično.
Ove je godine Plavi svijet od
21. do 23. svibnja u Visu, Komiži i na Biševu, u suradnji s udrugama
Zdravi grad, Dica sritnih lica i Sunce te gradovima Komiža i Vis i
njihovim osnovnim školama, organizirao Festival života pod nazivom
BIOVIS-I-JA. Možete li nam ponešto reći o tom događanju, kakav je
odjek ono imalo u javnosti i planirate li slične manifestacije
pokretati u drugim mjestima na našoj obali?
Festival je organizirao ured Programa Ujedinjenih naroda za razvoj
(UNDP) iz Splita. Mi smo se, s obzirom na suradnju s uredom, te
činjenicu da provodimo dio istraživanja na Visu rado odazvali i
sudjelovali u ovoj manifestaciji. Program se odvijao tijekom dva
dana i uključivao je brojne aktivnosti, od video radionica,
radionica u prirodi, do koncerta i izleta brodom. Mi smo u sklopu
manifestacije prezentirali svoj 50-minutni dokumentarni film pod
nazivom "Otvoreno more" koji je snimljen uglavnom u području
otvorenog mora Visa, Lastova i okolnih otoka. Također, s djecom smo
održali i nekoliko radionica o dupinima i kako ih prepoznati. Cijela
manifestacija bila nam je izuzetno zanimljiva, i sa aspekta
organizacije i zbog činjenice da na Visu nismo do tada organizirali
ništa slično.
Odjek ove manifestacije bio je dosta dobar mislim. Lokalna javnost
bila je veoma pozitivna prema cijelom događaju, a informacije su
bile prenešene i u raznim medijima. Cilj je bio promovirati
poznavanje biološke raznolikosti područja i u tome smo uspjeli.
Što se tiče sličnih događanja, Plavi svijet već 15-ak godina
organizira Dan dupina, manifestaciju koja je postala tradicionalna
na Lošinju, a koja se posljednjih godina organizira i u drugim
dijelovima Hrvatske, ali i Europe (Slovenija, Grčka, Italija). Ova
manifestacija ima za cilj na sličan način promovirati poznavanje i
potrebu očuvanja mora, dupina i ostalih ugroženih morskih
organizama. Dan dupina sastoji se od brojnih radionica, igraonica,
sportskih natjecanja, predavanja, projekcija filmova i na kraju
koncerta. Ovisno o financijskim sredstvima, Dan dupina organiziramo
kao jednodnevni ili dvodnevni događaj, uvijek početkom kolovoza.
S obzirom na tradiciju i činjenicu da je Dan dupina i turistička
atrakcija, proslava će se svakako nastaviti, a kako će se razvijati
i širiti po Jadranskoj obali ovisit će naravno o broju ljudi
zainteresiranih za organizaciju i provođenje većih ili manjih
događanja, no mi smo zainteresirani za suradnju, ovisno o našim
mogućnostima.
U sklopu svojega rada u udruzi
Plavi svijet, kao jednu od tri glavne zadaće spominjete edukaciju. U
tu ste svrhu 2003. godine pokrenuli i Lošinjski edukacijski centar o
moru, kao prvi centar takve vrste u hrvatskom dijelu Jadrana. Koliko
Vam rad s mladima osobno i profesionalno znači te što planirate na
obrazovnom polju učiniti kako bi se u Vašem području djelovanja
dodatno poboljšala kvaliteta znanja i dostupnost informacija za
buduće naraštaje?
Priča o edukacijskom centru i edukaciji stara je koliko i Plavi
svijet. Od samog početka edukacija nam je bila jedno od najvažnijih
područja rada. Inicijalno smo stanovnicima i posjetiteljima Lošinja
htjeli prenijeti informaciju o rezultatima našeg istraživanja jer su
dupini u Jadranu bili potpuna nepoznanica većini ljudi, a činjenica
da smo upoznali prvu i tada jedinu rezidentnu populaciju dobrih
dupina svakako je zahtijevala informiranje javnosti.
Danas u okviru našeg programa imamo Edukacijski centar o moru s
dijelom interaktivnim stalnim postavom koji je otvoren cijele
godine, što je rijetkost na otocima. Osim stalnog postava u centru
provodimo razne specijalizirane programe edukacije - za vrtiće,
osnovnu i srednju školu, fakultete i razne interesne skupine.
Školama nudimo brojne radionice koje traju od nekoliko sati do više
dana, a program je odobrila Hrvatska agencija za školstvo te nas u
okviru terenske nastave posjećuje velik broj školskih razreda.
Također, u radionicama sudjeluju i škole iz Europe koje kod nas
dolaze na nekoliko dana u školu u prirodi. U okviru diplomskih i
poslijediplomskih studija brojni studenti iz Hrvatske i svijeta kod
nas rade svoje diplomske radove te magistarske i doktorske
disertacije. Jedan od edukacijskih projekata je i Međunarodna škola
konzervacijske biologije, sveučilišno akreditirani obrazovni program
za studente poslijediplomskih studija. Edukacijski centar služi i
kao regionalni centar izvrsnosti u kojem se obrazuju i stručnjaci iz
cijele Jadranske regije o metodama istraživanja i zaštite velikih
morskih kralješnjaka.
Također, u okviru centra organiziramo i tri posebna projekta
namijenjena lokalnom stanovništvu i zainteresiranim pojedincima -
osnovnoškolcima i srednjoškolcima te program za starije osobe koji
još razvijamo - Mali Plavi svijet, Plavi svijet Junior i Plavi
svijet Senior. U okviru ovih projekata odvijaju se brojne aktivnosti
koje imaju za cilj posebno motiviranim pojedincima - članovima -
približiti svijet prirode, dupine i more kroz tjedne susrete i
aktivnosti. Glavni cilj je, naravno, dugotrajnom edukacijom ljudi
osigurati brigu o okolišu i očuvanje prirode. Svojim radom, nadamo
se, doprinosimo tom cilju.
S obzirom da nam je prostor koji smo prije sedam godina obnovili i
opremili u suradnji sa Gradom i sponzorstvom Mađarske naftne
kompanije MOL, danas postao glavni ograničavajući faktor u razvoju,
uz potporu Grada Malog Lošinja nadamo se kako ćemo se u doglednoj
budućnosti preseliti u novu zgradu u Malom Lošinju o čemu upravo
pregovaramo. Sve naznake o rješavanju ovog pitanja za sada su
pozitivne.
Što je to Međunarodna škola
konzervacijske biologije i zbog čega je ona pokrenuta?
Konzervacijska biologija je relativno nova multidisciplinarna grana
(biološke) znanosti koja se uglavnom fokusira na očuvanje biološke
raznolikosti kroz rješavanje raznih problema u upravljanju
populacijama divljih svojti. U postizanju tog cilja konzervacijska
biologija uključuje znanja brojnih područja kao što su biologija,
ekologija, društvene znanosti, ekonomija, pravo i slično, kako bi
ponudila načine implementacije očuvanja i zaštite biološke
raznolikosti. S obzirom da je konzervacijska biologija danas jedan
od odgovora na sve dramatičniji gubitak biološke raznolikosti u
svijetu, smatrali smo potrebnim zainteresiranim studentima
poslijediplomskih studija u Hrvatskoj i široj regiji ponuditi
određeno znanje o ovoj tematici. U organizaciju Međunarodne škole
konzervacijske biologije organizirane u okviru strukovne udruge
biologa Hrvatske - Hrvatskog biološkog društva - uključili su se
Biološki odsjek PMF-a u Zagrebu, Centar za istraživanje mora iz
Rovinja, Hrvatski prirodoslovni muzej i Plavi svijet. U izvođenju
nastave sudjeluju relevantni stručnjaci svih navedenih institucija i
gostujući predavači iz Europe i Sjeverne Amerike. Ova međunarodna
škola prvi je puta organizirana 2005. godine te je nastavu do sada
pohađalo preko 100 studenata iz gotovo cijelog svijeta, a od 2009.
škola dobiva i pokroviteljstvo Međunarodnog društva za
konzervacijsku biologiju i postaje i službeni program udruženja.
Slušajući reakcije studenata koji su do sada pohađali ovaj program
smatram kako je organizacija ovog programa bila puni pogodak. Moram
reći da je "vizionar" cijele ideje bio dr. Bojan Lazar koji danas
radi na PMF-u u Zagrebu i drži nastavu u okviru istoimenog kolegija.
Već je dugo poznato da se zbog čovjekova utjecaja na morske
ekosustave brojnim životinjskim vrstama smanjuje kvaliteta života,
uništava stanište i smanjuje brojnost. Jedan od poznatijih primjera
predstavljaju slučajevi gušenja životinja uslijed gutanja plastičnih
vrećica koje često zamjenjuju za hranu. Što mislite o inicijativi
nekolicine država i gradova u svijetu koje su zabranile uporabu
plastičnih vrećica? Koliko ste slučajeva gušenja morskih životinja u
Jadranu dosad zabilježili i što smatrate da je najbolje rješenje za
borbu s ovim rastućim ekološkim problemom?
Kad bi se svatko provezao morem i vidio kakav je razmjer te
katastrofe koja se zove "plastična ambalaža", vjerujem kako bi bez
ikakvog razmišljanja prestao koristiti plastične vrećice. Ja vam ne
mogu riječima dovoljno opisati koja količina plastičnog otpada pluta
površinom mora. Jednostavno, ovisno o danu i prevladavajućim
strujama i vjetru, nije moguće ploviti duže od minute a da ne
naiđete na vrećicu ili nekakve komade plastične ambalaže. A koja je
količina ispod površine, ne mogu niti zamisliti. To je jednostavno
katastrofa!
Posljedice koje plastična ambalaža i vrećice ostavljaju na morske
organizme postaju sve vidljivije. Osobno sam radio obdukciju dva
dupina koji su imali želuce ispunjene raznom plastičnom ambalažom.
Problem je kod životinja koje su progutale neku količinu plastične
ambalaže utvrditi jesu li uginule baš zbog te ambalaže ili je
gutanje ambalaže posljedica nekih drugih bolesti zbog kojih nisu
mogle loviti plijen i slično. Jer i kod nekih zdravih dupina i
kitova slučajno ulovljenih u mreže, pronađena je određena količina
plastične ambalaže u želucima. Kako bilo, ingestija sigurno
predstavlja problem kod životinja koje se hrane slabije pokretnim
plijenom. Također, brojne životinje zapliću se u ostatke mreža i
ugibaju, vrećice stvaraju anoksične uvjete kad potonu na dno pa
razni nepokretni bentoski organizmi ugibaju, nakupine takvog otpada
predstavljaju smrtonosnu prepreku manjim organizmima i slično.
Vjerujem kako vam je jasno da sam apsolutni pobornik zabrane
korištenja plastičnih vrećica i nadam se da ćemo doživjeti tako
nešto. Naravno, jasno mi je kako su neke stvari neophodne i kako je
plastika dio našeg života, ali ljudi bi stvarno trebali biti svjesni
posljedica koje ostavljaju u okolišu.
Obzirom da se već niz godina
bavite istraživanjima za koja šira javnost pokazuje izrazit interes,
kako gledate na senzacionalističke naslove u pojedinim medijima u
kojima se znanstveni rezultati pokušavaju preuveličati? Primjerice,
jedan od takvih naslova vezan je uz Vaše posljednje istraživanje
dobrih dupina iz zraka, a glasi: ”Jadran prepun morskih pasa i
kitova”.
Ljute me takvi naslovi. Imam osjećaj da oni jednostavno
bagateliziraju vaš svaki napor da javnosti pružite jasnu, istinitu i
cjelovitu informaciju. Na kraju se osjećate blesavo jer se kolege
koji znaju nešto o problematici pitaju o vašim sposobnostima i radu,
a javnost postaje histerična jer u Jadranu ima milijun suludih i
krvožednih proždirača jadnih kupača ili počinje stvaranje mišljenja
kako je zaštita npr. dupina potpuno besmislena kad ih ima "koliko
hoćeš". Danas je gotovo nemoguće pronaći novinara koji s interesom i
zanimanjem razgovara s vama o temi koju želi obraditi, i koji se
prije tog razgovora pripremio za razgovor. Sve se svodi na par
nekakvih kratkih pitanja, površne vijesti, vrišteći naslov i krivu
sliku koju nakon toga dobiva javnost. Na raznim stranama vijest o
istom događaju zvuči kao da se radi o različitim događajima. Javnost
na kraju ne zna što je zapravo bila vijest i sve se svodi na
rečenicu "vidjeli smo te u novinama".
S druge strane, ako rezultate svog rada i istraživanja ne pokušate
predstaviti javnosti, oni ostaju zakopani u nekim ladicama i
izvještajima koji ničemu ne služe osim da se njima ispune neki drugi
izvještaji. Zato pokušavamo pronaći novinare za koje znamo da imaju
određeni senzibilitet prema prirodi i okolišu i u suradnji s njima
pokušavamo prenijeti određenu informaciju javnosti. No čak niti to
nije formula uspjeha, jer urednik novina, neka osoba XY koju nikad
niste niti vidjeli niti s njom razgovarali svakom članku daje
naslov, veličinu i boju. Ipak, svaki put se nadam da će idući put
biti bolje, a povremeno se i iznenadim, ugodno.
Koje su najbolje i najlošije
strane posla kojim se bavite?
Iskreno, obožavam svoj posao. Radim u Hrvatskom prirodoslovnom
muzeju, gdje sam zaposlen kao viši kustos zadužen za "morske zbirke"
tj. zbirke morskih beskralješnjaka. Kad sam prije 12-13 godina dobio
posao na muzeju, mislim da sam dobio životnu premiju. Svatko tko bi
mogao biti nezadovoljan na takvom radnom mjestu ne bi bio zadovoljan
nigdje drugdje. Najbolja strana? Sve su najbolje... Često kažem, i
to najiskrenije mislim: "Moj posao je moj život". Volim prirodu,
volim biti na moru i volim biti s ljudima koji su kreativni i
uživaju u prirodi i moru. Ljudi s kojima se družim i s kojima radim
uglavnom su takvi. Loše strane? Javljaju se naravno povremeni
problemi kao što su nedostatak sredstava, izvještaji, nedostatak
razumijevanja, no sve to mom poslu ne oduzima čar.
Da se ne bavite znanošću, čime biste se
bavili? Što radite u slobodno vrijeme?
Iskreno, ne znam što bih radio da nisam biolog. Nikad nisam imao
drugu opciju. Od vrtića priroda i životinje bile su moj svijet i moj
izbor. Završio sam srednju veterinarsku školu u Petrinji. Tamo sam
imao sreću naići na brojne dobre profesore, ali i na Stanislava
Leničeka, profesora biologije o kakvima se snimaju filmovi. Ono,
najboljeg. On mi je otvorio cijeli novi svijet - biologiju. Tijekom
srednje škole vodio nas je kroz male istraživačke projekte, upoznao
s kolegama i profesorima na fakultetu, naučio osnove znanstvenog
rada, odveo na tri međunarodne konferencije (Lošinj, Madrid,
Chicago). Na fakultet sam došao potpuno spreman pa sam vjerojatno
stoga mogao razvijati svoje interese puno lakše. Naravno, fakultet
mi je bio mjesto prepuno inspiracije i motivacije i moram reći da
sam koristio gotovo sve mogućnosti.
I na kraju, slobodno vrijeme? Kad se osvrnem, čini mi se kako mi je,
ovisno o kutu gledanja, ili sve moje vrijeme slobodno ili uopće
nemam slobodnog vremena :) Slobodno vrijeme i posao uvijek su nekako
pomiješani i jednostavno ih je nemoguće razdvojiti. I zadovoljan sam
zbog toga. Uostalom, kako možete isključiti prirodu oko sebe?
Razgovarala: Jelena Likić
|
