|
(ulomak iz "Pogovora" zbirke "STAKLENO CVIJEĆE" Petre Topić)
…………………
 Većina mladih stihotvoraca svojim stihom ne dosegne auru koja bi
svjedočila autentičnu pjesničku osobnost. Uopće, sav taj galimatijas
senzacija rijetko kad uspije pronaći sretno pjesničko uobličenje u nekoj
od srednjoškolskih glavica. Stvoreni u mladenačkoj euforiji stihovi su
im najčešće puni patetike i neke, skoro 'hinjene' patnje. Gotovo u
pravilu oni su plošni i trivijalni, pa ako ih njihovi autori iz
sentimentalnih razloga ne bace u koš, već ih sačuvaju - oni će ostati
tek puko sjećanje da je nekad davno, u mladosti, vrcnula pokoja
pjesnička iskra.
S (već bivšom) učenicom zadarske medicinske škole - Petrom Topić je
drukčije. Petra u svojoj mladenački ustreptaloj duši nosi onu
neobjašnjivu pjesničku entelehiju, koju u eruptivnom zanosu upisuje u
bjelinu papira. Poetski zrelija od većine svojih vršnjaka, formiranog
pjesničkog nukleusa - ona 'iskače' iz grupe adolescenata koji su se
riječju i stihom usudili prozboriti o sebi i svijetu. Dok je većina
njezinih vršnjaka tek na putu prema pjesničkom izričaju, kojeg će
zasigurno samo rijetki dohvatiti, Petra je već tu, na samom 'terenu'
poezije. Svojim stihovima ona dodiruje 'mračnu stranu mjeseca', yin i
yang, ponire čas u tjeskoban i nesiguran, čas u poletan i euforičan
svijet tinejdžerski, snatreći o ljubavi kao idealnom obliku prožimanja.
Ono što je srednjoškolka Petra s vremena na vrijeme stidljivo
odlagala na katedru – bile su gotove pjesme. Plaha djevojka s osmjehom
Mona Lize, donosila je svoje stihove, bez suvišnih riječi i objašnjenja
- ostajući neproničnom u srži svog stvaralačkog napona. I meni, kao
njezinom mentoru, ponekad se činilo kako je ona sama više utvara, nego
stvarna osoba.
Utjelovljena pjesma koja živi i diše tu kraj nas, s nama i za nas.
………………….
Šezdesetak pjesama Petra je razvrstala u četiri cjeline Izvan
stvarnosti, Samo misli, Ljubav u meni i Hod ranjene prirode.
U posljednjem ciklusu, Petra se u nekoliko navrata okušala i pjesmama u
prozi. Stihovi uvršteni u njezin lirski prvijenac nastajali su od 2001.
do 2004. godine. Objavljivala ih je povremeno u "Eliji", magazinu Škole
i u "Donatu", prilogu za kulturu Zadarskog lista.
O čemu Petra pjeva?
Petra je introvert, njezin unutarnji svijet probija se van kroz
stih, njezina intima putem pjesme želi objaviti bit, pronaći izgubljeno
ravnovjesje. Tu, na sudbonosnoj međi, u zbilji koja se ne može
bezrezervno prigrliti, sukobljuju se snovi i realnost, onostrano i ono
što je strogo određeno zemaljskim zakonima. Otud i nelagoda, mučnina,
sumnje, samoća do boli i autodestrukcije.
Euforična stanja, lepršava svjetlost i neki poletni "high spirit"
kod Petre se gotovo zakonito izmjenjuje sa zagasitim tonovima, muklinom
podzemlja i silaskom u tamne registre duhovnog krajolika. Pa se to onda
opet smjenjuje s traženjem izgubljene sebe ("Raj") i neprekidnim
traganjem za autentičnošću vlastitoga bića.
Njezine pjesme imaju nešto uistinu iskonsko, elementarno, zaumno ("Stvarnost"
"Neodsanjani dah", "Veliki vali", "Ja plovim"). Ima u njima ludosti
jednako kao i ljepote, svjetlosti jednako kao i tame, ludičkog kao i
ozbiljnog.
……………………
Impresivna pjesma "Prekrasno ništavilo" svojevrstan je poziv
na transcendenciju u sreći, na spas iz egzistenicijalnog ništavila, u
nirvanu s izabranikom srca, ali nije jedina takva u zbirci; čovjek bez
pravoga partnera okljaštrena je, samonikla biljka bez vlage i sunca.
Partner, dragi, izabranik srca naličje je nas samih, potporni stup,
smisao egzistencije.
Neke od pjesama izložene su u tamnoj, gotovo suicidalnoj gami (tek
onako iz znatiželje se prenem / i bjelinu papira dotaknem // samo ću još
jednom ostaviti mirisni stih / i nestati - "41 riječ") što
ukazuje kako se mladenačka depra smjenjuje sa stanjima euforije i
ćutilnih ekstaza iskazanih neobičnim sintagmama (nije bitno što je
sidro isklesano grižnjama / zaglavljeno između sumnji i očaja / vodit
ćemo ljubav požudnim dušama / u zagrljaju tom žrtvuj me / dokažimo da je
ljubav bezuvjetna / da je u svijetu zauvijek nazočna – "U tišini
punog mjeseca"). U pjesmi "Trenutak", osjećaj posvemašnje
izgubljenosti i ostavljenosti toliko je snažan da bih ga usporedio
gotovo s "Pale sam na svijetu" sindromom, a komprimirani očaj u nekoj
ontološkoj nesigurnosti i tjeskobi i slutnja nesreće ispjevani su u
pjesmama "Da u tami živim" i "Prijevara".
……………………………….
Petra se izražava gustim, začudnim slikama, pa se ova knjižica
teško ispija u jednome dahu. Njezina vulkanska osjećajnost ponekad je
pretrpana začudnim sintagmama i prispodobama, kao npr. u stihovima
pjesme "U pustinji dok tražim tvoje ime" (nebom gluhe ptice
sanjaju / koje crnoj se ruži klanjaju / na rubovima vječnosti / divljinu
suze ne dodiruju // žuti jaglac u maglu stavi / pogledom uberi dio mašte
/ purpurnu školjku zlatnim perom ukrasi) ili u pjesmi
"Rascvjetani prah" (zar misliš da je nestvarno / tvoje je
zvjezdano nebo obojeno dugom / ruža ispunjena budnim glasom / i burno
more omotano vatrom).
Živjela je i rasla s nama ovih nekoliko srednjoškolskih ljeta –
tih, po definiciji, godina prevelike osjetljivosti - podarujući nas s
vremena na vrijeme nekom drugom zbiljom. Svojim hipersenzibilnim bićem
stavila je na kušnju naš svakodnevni "svijet" sitnih briga i potrošačkih
trivijalnosti, ubacila nas u začudnost i zaumnost svog krajolika,
pletući paučinu od krhkih, nevidljivih niti što ih je tek njezina
poetska imaginacija učinila da na tren bljesnu poput magnezijeve trake,
kako bi već sljedećeg trena za nas, obične smrtnike, netragom nestale...
Dobra je vijest da je zbirka-prvijenac konačno tiskana, još bolja vijest
je da Petra piše dalje i da je ušla u nov stvaralački ciklus.
Mirko Jamnicki Dojmi |
