|
Pero Kvrgić i Lela Margetić izvode isti kazališni komad već preko 38
godina. "Stilske vježbe" su i ovog četvrtka, 9. veljače, u Hrvatskoj
kazališnoj kući u Zadru izveli jednako dobro kao što smo to od njih i
očekivali. Publika je bila oduševljena, a svoje oduševljenje pokazali
su velikim pljeskom, zbog kojeg su se glumci nekoliko puta morali
vraćati na pozornicu. Mi smo prije same predstave odlučili porazgovarati
sa "stilskim duom", a evo što o svom bogatom iskustvu, kazalištu i
"Vježbama" kažu Lela i Pero.
U ovoj predstavi nastupate već 38 godina, no izjavili ste nedavno da
imate tremu prije predstave? Kako to tumačite?
LELA: Da, da svaki put imamo tremu. Koji put malo manju, a koji put
bome.. Evo nedavno smo imali proslavu 38. obljetnice "Stilskih vježbi".
I Pero i ja bili smo izrazito nervozni. Ja sam čak zapela u tekstu na
sceni i svi su primijetili. Ali, zapravo publika voli kad se to glumcu
dogodi, publika to ne zamjera glumcu. Taj časak slabosti, ta panika u
očima, pa se sažali publici glumac, pa onda pokupi simpatije.
Imate li sad tremu, uoči ove predstave?
LELA: Pa, za sad još ne. Ima vremena, zapravo to uvijek dođe čovjeku kad
ima malo povišeno raspoloženje. Pogotovo jer ova predstava zahtjeva
golemu koncentraciju, maksimalnu, i onda je uvijek jedna doza uzbuđenja
prisutna. Da li je sada to trema ili…
PERO: Budući da nemamo šaptača, onda se moramo uzdati sami u sebe i u
vlastitog šaptača u sebi. Moramo se snalaziti, kao, recimo, kad se
zabunimo, glavno je da znamo smisao..
LELA: Smisla puno ni nema u predstavi, u tome je problem. Stalno pričamo
jednu te istu priču, samo dugim riječima. I ako umjesto određene riječi
upotrijebimo neku drugu, onda se sve prevrne. Tako da moraš biti
izuzetno precizan, u tome i jest težina ove predstave.
Kad već spominjete smisao, doživljavate li "Stilske vježbe" primarno kao
priliku da demonstrirate glumačko umijeće igrajući više karaktera, ili
je važnija razina značenja, smisla – različito tumačenje stvarnosti?
PERO: E, pa gledajte. Ne radi se tu samo o varijacijama. Radi se o
komunikaciji. Recimo, mi dok pričamo jednu najbanalniju priču. O jednom
mladiću u tramvaju, i tako dalje… I to pričamo na bezbroj načina.
LELA: Na 40-ak.
PERO: Ima jedna rečenica iz predstave: O čemu se ne može govoriti, o
tome treba šutjeti.
Dakle radi se o tome, da mi pokušavamo nešto izreći riječima. Međutim,
budući da je riječ o tome da sve počinje od riječi, ni riječ nije
dovoljna. Uvijek u komunikaciji zapinjemo, pa se pitamo poslije u
pauzama, nakon svake varijacije mi se zagledamo u publiku, jedan u
drugoga, da li je to ono što smo ispričali. Dakle, ne radi se samo o
varijacijama, virtuoznosti
itd., nego se radi o moći i nemoći riječi, ograničenosti komunikacije.
LELA: Predstava zapravo završava tako da komunikacija uopće nije moguća.
Da riječ nije
dostatna.
PERO: Mi završavamo sa krikovima, sa nemogućnosti govora, na kraju sa
tišinom. Neartikulirano. Važna je dakle i ta virtuoznost, glumačko
umijeće, ali i smisao. Bez virtuoznosti, bez zanata nema ni dobre glume,
ni dobrog glumca. S druge strane morate imati, barem ja tako radim, neki
smisao, značenje, kontekst. Jer ne samo ono što piše, nego ispod onog
što piše postoji namjera. U riječima postoji, ono što se kaže,
denotacija, tj. očitavanje onog što piše, a s druge strane konotacija,
dublji smisao drugih riječi. To je malo komplicirano, ali to je tako. Za
mene uvijek je to jedno istraživanje, nije samo ono što piše, pa to
skidaš. Uvijek postoji istraživanje, traženje.
A vi se gđa. Lela s time slažete?
LELA: Da, da, apsolutno, ja se definitivno s njim slažem.
PERO: Mi se uvijek slažemo!
LELA: Jako dobro se slažemo, inače ne bi izdržali toliko zajedno.
PERO: Zato što u teatru, a vjerojatno i u drugim poslovima, mora
postojati jedno uzajamno
prijateljstvo. U teatru je sve na principu zaraze. Jer prijateljstvo je
zarazno, zločestoća, dobrota, ljubav… Tako da se iz prijateljstva rađaju
najljepše stvari.
Kako ocjenjujete današnje stanje u kazalištu i nove kazališne oblike,
kao na primjer veću
ulogu vizualnog, na račun riječi? Je li to utjecaj TV-a, videa i sveopće
prevlasti vizualnih
komunikacija danas?
PERO: Televizija je prevladala i nadvladala sve. Slika je nadvladala
riječ. U mojoj mladosti nije bilo ničega od ove tehnologije, osim
telefona.
LELA: Bilo je i prije avangardnih predstava, nisu ništa novo, zapravo,
smislili. Sve smo to već vidjeli. Ali, ja bih nešto rekla. Evo, nedavno
je Pero imao jednu premijeru, "U posjetu gospodinu Greenu", u kojoj
nastupaju samo dva glumca, Pero i mladi Luka Dragić. Predstava je
postigla veliki uspjeh. Ljudi na premijeri su plakali. Osobno mislim da
je to pravo kazalište. Možda sam konzervativna, ali ja imam na to pravo.
Pravo kazalište, koje ljude vole i žele gledati, uvijek je utemeljeno na
dobrom tekstu i dobrim glumcima. Volim ja i ove, kako velite, vizualne
stvari, ima jako zanimljivih predstava i formi. Međutim, to ljude ne
dira u srce. Nitko ne plače. Bar ja tako mislim. Živi čovjek, živi
glumac, prava gluma, to je kazalište.
Kakav je to osjećaj kad izazovete suze u očima gledatelja?
PERO: Nama je to drago, znači da smo uhvatili publiku. Pri tome, jasno,
mi ne potpadamo pod utjecaj publike, mi ne počnemo plakati (smijeh). Mi
osjećamo publiku, bez obzira je li komedija ili tragedija. Postoji neki
fluid između glumca i gledalaca. U kazalištu, za razliku od ovih
elektronskih medija, postoji jedan neposredan kontakt. To je
najvrjednija stvar. Publika i glumci su u jednom prostoru. U direktnom
kontaktu. To je tako već nekoliko tisućljeća, vrlo je staromodno, ali,
eto, traje i dalje.
Kako vi komentirate sve češće pojavljivanje estradnih izvođača u
kazalištu? Severina vam je, primjerice, već prava kolegica.
 LELA: To zapravo nije ništa novo. Odavno su estradne zvijezde nastupile
u kazališnim predstavama, primjerice u Kazalištu Komedija, u kojem sam i
ja radila. U prvim rock operama kada se vi još niste ni bile rodile,
odavno. Josipa Lisac, Miro Ungar i drugi.. U kazalištu, kao u svemu, sve
se ponavlja. To je sve u redu. Dosta se prašine podiglo oko Severine. No
što god ona da napravi o njoj će se pisati. Ona ima potpuno pravo i
zašto ne bi probala. Mišljenja sam, međutim, da je izbor Severine za
ulogu barunice Glembay ipak pogrešan. Ali, to je stvar redatelja, koji
će vjerojatno promijeniti Krležin tekst. Ja osobno nisam pristalica tih
velikih intervencija u tekstove klasika.
Mislite li da je ipak potrebna glumačka akademija?
LELA: Ja mislim da je. Ali Severina to radi usput, njena je glavna zanimacija ipak pjevanje. To je njoj jedan mali izlet koji nju veseli,
ona vjerojatno nema namjeru baviti se time. U kazalištu ima glumaca bez
završene akademije, ali su jako talentirani, pa su s vremenom stekli taj
status glumca. Međutim, akademija za zanimanje glumac postoji, pa bi je
valjda trebao završiti onaj tko se time želi baviti.
Je li angažiranje estradnih "zvijezda" ipak podilaženje široj publici?
LELA: Kazalište se bori za publiku, i sigurno da se Mani Gotovac, kao
intendant, željela u teatar dovesti i onu publiku, koja inače ne dolazi
redovito na predstave. U tome je i uspjela, ali je ipak izabrala neki
projekt u koji se Severina mogla lakše uklopiti. Međutim, vjerojatno ta
publika neće htjeti doći na druge predstave. Ne napadam Sevu, ona je
talentirana, sposobna. Ona je zvijezda. Ja je ne slušam, ja slušam
šansone. Ali, priznajem da ima fantastičan uspjeh.
Da li ste za pripremanje neke uloge, npr. "Stilskim vježbama", našli
nadahnuće u nekoj stvarnoj osobi, pa to onda iskoristili u predstavi?
Koliko vas stvarni život nadahnjuje?
PERO: Ja radim tako da gledam oko sebe. Ono što se događa u životu, pa
čak nekad ukradem neke detalje iz života. Ima jedna situacija iz
predstave u kojoj se ja ogledam oko sebe, to je od jednog mog prijatelja
koji voli pričati viceve protiv države, tako da se on uvijek okrene, da
vidi sluša li tko.
Kakvo je to uopće zanimanje biti glumac? Teško?
PERO: Pa je, teško je. Zapravo, dosta je riskantno. Čovjek prvo mora
biti zdrav i jak. Mi igramo u nemogućim uvjetima. U hodniku je hladno,
na pozornici je vruće. Morate imati i
sreće, da dobijete ulogu koja vam odgovara u određeno vrijeme, pogotovo
kod žena, jer ima mnogo manje ženskih uloga. Glumac je sretan ako
uspije. Nesretan je ako ništa ne radi. Ima slučajeva da se propiju, neki
čak završe u bolnici. No, čovjek jednostavno mora biti spreman. Čovjek
mora imati sređen život. Mir. Tada može svoj nemir prikazati na sceni.
Marija Vuletić & Julijana Bačić
Srednje škole kneza Branimira Benkovac |
