|
 Vrijedi li se ustati s obzirom na
uobičajen melankolični dan što čeka da nas zaskoči negdje iz prikrajka
te se zavuče u ustreptala srca sve u namjeri da postanemo još
nepovjerljiviji I ozbiljniji?
Dopuštaju li nam uopće da se nadamo iscijediti kap suosjećanja iz sivog
neprijaznog neba što se često javlja iz najtužnijeg kutka našeg bića;
mog i tvog…?
Nije li prva misao dana koja grubo prostruji našim moždanim
vijugama upravo ova: "Mogu li ti barem danas vjerovati, prijatelju?"
Jer Dina se tog jutra ustala baš s tom mišlju. Možda ju je i
sanjala, tko zna, možda se s njome igrala svih 17 godina života… Čak I
da je oblak oteo sunce, ona ne bi primijetila zbog drugog, onog što je
žarilo iznutra blažom vatrom, privlačilo ljepšim svjetlom…
Srela sam ju istog jutra, na putu do škole. To ozareno lijepo
djevojačko lice djelovalo je neprijazno na me iz jednostavnog razloga:
Pitala sam se: "Mogu li ti barem danas vjerovati, prijatelju?"…
Nisam marila niti sam se obazirala na njen blagi korak koji mi je
nesvjesno naturio spoznaju da toga dana neću nikoga nasmijati. Nisam
niti slutila da se u dubini tog pronicavog pogleda krije još jedan
endemski život, ovog puta začahuren poezijom, proizašao iz najtamnijih
dubina najkrvavijih misli u obliku najvrjednijeg što čovjek može
posjedovati- stihova života na bijednom papiru formata A4.
A Dinu su tog školskog jutra laganom učinili upravo teški stihovi
smješteni na nekakvim sličnim papirima koji su dom pronašli u radnom
stolu profesorice Fuzul. Možete li zamisliti zbunjenost onoga tko prima
na ruke nečije osjećaje, a ne zna da li su mu dovoljno čiste da ne
zaprljaju bjelinu definiranoga; da li su dovoljno mirne da ne zadrhte te
time ponovno uzburkaju jedva posložene misli ili pak dovoljno velike i
plemenite da znaju primiti bez da uzmu
Dina se iskreno nadala da je pogodila škrinju koja će znati čuvati
povjereno joj blago…
Par tjedana kasnije školsko zvono najavljivalo je malo drugačiji dan.
Naime, gostovanje "Lidrana" u našoj Srednjoj školi Obrovac zahtijevalo
je ipak podrobnije pripreme, uvježban program, prezentacije,… Ono što je
sada važnije jest činjenica da su i Dinine pjesme prepoznate kao
vrijedne i posebne pa su stoga žestoko konkurirale ostalim izvedbama na
smotri.
"Bez obzira koja pjesma prođe, za one koji ispadnu iz daljnjeg
natjecanja, to će biti kao da su im rekli: tvoji osjećaji ne vrijede
ništa! Pogledaj njene stihove – tako se piše!" - rekla mi je Dina
jednom prilikom. Uostalom, je li moguće da loša kritika uma što ne
razumije te neodobravajući pogled očiju koje ne vide dalje od konkretnog
može imati razorne posljedice na misaono-duhovni svijet mladog bića koje
se tek sprema raširiti krila i pokoriti svijet?
Nekoliko dana nakon "velikog" događaja doprla je konačno i do mene
novost o doista velikom Dininom uspjehu koji ju je nakon prolaska na
obrovačkoj i zadarskoj smotri Lidrana doveo pred sama vrata Dubrovnika u
kojem će se održati posljednje županijsko… kako god; natjecanje,
nadmetanje ili blago rečeno smotra.
I tada sam se zapravo po prvi puta zapitala tko je ta Dina. Jer,
koliko mi je poznato, ja poznajem samo jednu, a ona sjedi u zadnjoj
klupi meni zdesna. A opet,… Dina koju ja poznajem, ili, bolje reći ne
poznajem, ne žuri kao ostali i jedino je njoj dovoljno velik razlog za
sreću sunčano jutro…
Kao da taj nekakav fenomen poetičnog izražavanja traga za
smještajem u očima onih koji budni sanjaju i kao da se jedino usuđuje
kročiti u ovaj svijet požude i oholosti kroz stihove proizašle od nekoga
od koga najmanje očekujemo; ne zbog manjka njegovih sposobnosti već zbog
vlastite ograničenosti.
"Smiješno je to kako
moja najdraža majica miriše više na tebe nego na mene…
Smiješno je to kako
moje misli nisu više moje već tvoje…"
-još uvijek, odzvanjaju mi u glavi Dinine riječi..
Zato, kad sljedeći put zapazite goluba u letu, nemojte odmah
svrnuti pogled, jer znajte, postoji još uvijek onih koji u njemu nalaze
ono nešto za čim vi još uvijek tragate… Stoga, nipošto ne dopustite da
vam se omaknu dvije riječi: "Tako smiješno!" jer za svaki uspjeh
potrebno je mnogo ulaganja, za svaku novu pjesmu pod nazivom "Tako
smiješno" poput Dinine, potreban je pljesak što će ju dočekati, sve u
cilju da se s radom nastavi, samo zato da se pup umjetnosti jednog dana
u njoj i rascvjeta… Matea Jurjević III. b
RivaOn Srednje škole Obrovac |
