|
O tome kako izgleda, zvuči i miriše vožnja u školu, govori
ovaj tekst koji je bio čitan i van naše škole.
Ako u školu morate svakodnevno putovati autobusom, onda vjerojatno znate
o čemu govorim. Čitavi bi se romani mogli napisati na temu naših šest
školskih busova, ali i vozača koji su jednako tako, pa recimo, posebni.
Svatko nosi svoju zanimljivu, čudnu priču, pa čak i mi putnici. Svako
jutro kad još onako pospani u 7:20 ulazimo kroz vrata koja se jedva
otvaraju, čeka nas namrgođeno vozačevo lice koje nikada, ali baš nikada,
ne odzdravi na ono moje: "Dobro jutro!". OK, čovjeku se spava, možda ste
pomislili, ali zvuk motora koji pokreće ovu krntiju toliko je jak, da te
drži budnim bolje od tri kave. Neću ni spominjati kakva je cesta.
Zapravo, hajdemo reći da je dobra s obzirom na onu u prethodnom selu.
Uvijek ista lica sjede na istim položajima, uvijek iste osobe sjede
zajedno. Kao da su neka mjesta rezervirana i osjećaš se neugodno ako
sjedneš na neko, a znaš kome "pripada". Zato bolje sjedi na svoje. Zakon
busa, rekla bih. Samo ću ponedjeljke i dane sajma izuzeti od ovog
"zakona", jer je tad gotovo pola busa popunjeno djedovima i ponekom
bakom koja se onako oprezno drži za neku šipku, a čak je i mali prvašići
gledaju s čuđenjem. I njima je bus veza sa svijetom, kao i nama moglo bi
se reći.
Pitam se što bi zagrebački srednjoškolci rekli da imaju bus samo
dvaput dnevno i da mogu samo u 7:20 otići u školu i vratiti se samo u
13:30, kao što to mi činimo? I nitko nas ništa ne pita. Nikoga ne zanima
treba li nama još bar jednom dnevno veza sa svijetom? Pa ni Šime Lučin
nije znao kad smo ga pri posjetu Saboru pitali.
Kad onako gotovo "izmučeni" poslije sedmog sata uđemo u krntiju
koja nas svaki dan vozi, pitam se što nam drugo preostaje doli tupo
gledati kroz prozor? Čak ni to ne bi bilo loše, da je moguće. Prozori,
odnosno stakla, u našem busu potpuno su zamagljena 365 dana u godini, pa
nemaju svrhu kojoj su namijenjeni. A kad u šestom mjesecu upeče Sunce,
ne mogu se ni zavjese navući, jer ih nema, uglavnom su potrgane. To je,
dakako, naša krivica.
Posebno je zanimljivo za kišnog vremena. Tada je svako deseto
sjedalo suho, a sva ostala mokra i svi stoje, gužvaju se, dok s krova
malo pomalo kapaju divovske kapljice i to, po mogućnosti, po kosi, po
očima, svugdje.... Ne smijem zaboraviti ni naš "akvarij". Ako ne znate o
čemu govorim, to je voda koja se već mjesecima nakuplja između
prozorskih stakala, mutna je i puna nekakvih sitnih čestica nečega,
odnosno ničeg važnog.
Nikad nisam čula radio u našem busu - ili ga nema ili ga naš
srednjovjekovni vozač ne zna uključiti. Možda on radio smatra luksuzom.
U početku smo "maštali" o glazbi u busu, ali s vremenom smo odustali jer
nema efekta naše zapomaganje sa zadnjih sjedala: "Upali radio!". Možda
je bolje ne spominjati da je ljeti u busu klima, ili ono nešto što naš
bus ima, a služi toj namjeni, namještena na grijanje, a zimi na
hlađenje.
Možda preuveličavam, svejedno, tko ne vjeruje neka nam se pridruži u
vožnji tom krntijom. Bilo kako bilo, uvijek nam ostaje ono : "Bus mi je
kasnio...", da se opravdamo bar ponekad što smo prvi sat nakon
"pustolovne" vožnje busom, umjesto na sat otišli na kavu.
tekst i slika: Julijana Bačić,
G2
Srednje škole kneza Branimira Benkovac |
