Sve tlapnje o dolasku Novog doba 
(New Age) ulaskom u novi milenij, sva lažna ravnodušnost ispunjena pritajenim duševnim nespokojem u očekivanju nečeg revolucionarnog i novog..., sve je ipak prošlo bez nekih drastičnih promjena. Čak je i milenijsko-kompjutorski bag podbacio ispod svih očekivanja pa nam je tako uskraćeno pravo na daljnje uzbuđenje zbog eventualnih katastrofa. Tresla se brda – rodilo se Ništa.
   Činjenica je da se svijet teško može preko noći promijeniti, makar to bio i ulazak u novi milenij ili već štojaznamšto drugo. Iako smo, kako se čini, već duboko zagazili u novo tisućljeće, ja sam se, kao i velika većina ostalog čovječanstva, prošlepao tom prekretnicom da bih mogao najaviti mijenu. Promjena koja me nagnala da napišem ovaj tekst ušla je na mala vrata, ona ne spada u one prekretničke tipove promjena nego u one evolucijske. Riječ je, napokon o pisanju. Onom modernom.
   Poslužit ću se izlizanim klišejem kada kažem da se svijet dosta promijenio i da su potrebe današnjeg suvremenog čovjeka bitno drugačije od onog prije dvadesetak ili čak pedesetak godina. Pojava umjetne inteligencije, sveopće ( da ne kažem božanske) interaktivnosti, opkoljenost medijima svih vrsta i rodova, elektronička razonoda i drugi hedonizmi..., jednom riječju – bitka. Bitka koju pisana Riječ gubi. Debelo.
   Došli smo do kritične točke neurotičnosti, anksioznosti, isprepadanosti velikom količinom informacija kojima smo konstantno bombardirani, pa ovaj naš, porocima gonjen organizam dahćući kaska za neumoljivim tempom života. Nemamo mira. Nemamo živaca. Nemamo Vremena. (op.a. Priznajem! I sam sam uz pisanje ovih riječi pasivno uključen u još... 6 drugih aktivnosti :) 
   Izgradili smo filter kroz koji propuštamo svakodnevne sadržaje pa samo oni najzanimljiviji dopiru do nas, a druge i ne registriramo, već ih samo zijevajući zaobiđemo u našem listanju – trijumfu ljudske površnosti! Uopće nas ne zanima ako ne svjetluca, pjeva, pleše, skače pred našim očima, obeshrabrujemo se pred debelim svescima i sitnim slovima, gnušamo se svakog napora i truda jer nam sve može (i mora!) biti servirano.

   Pisana riječ gubi bitku. To je očito. Zato je nastojimo podići na neku novu razinu, zato se grebemo i čupamo za pozornost, rušimo gramatiku ( ona ograničava! ), izvrćemo riječi, smišljamo nove, zato

krademo informacije i otimamo sadržaje, lažemo i petljamo, obmanjujemo,  umećemo gestikulaciju, kojekakve onomatopeje, normal smajliće nezaobilazno), zbog toga uzimamo iz drugih područja umjetnosti i ljudskih djelatnosti te ih stapamo u još vruće ispredene rečenice moderne (sic!) originalnosti. Uskrisimo (čit. klonirajmo) Orsona Wellesa, svima nam može biti uzor!
   Jezik i tekst – over boiled kategorija, brak je svakodnevnih informacija i naše priče, poante, u naličju britkog cinizma, uvrjedljivog sarkazma i briljantne dovitljivosti crnog humora te sveprisutnog pesimizma. Naše Pisanje je postalo jednokratni artikl s relativno kratkim rokom trajanja, dok čitatelj nije ništa drugo nego konzument, dio potrošačkog svijeta koji nas okružuje. Pročitaj, probavi, zgužvaj!
     Danas nas malo što može iznenaditi, malo što nas može zaustaviti i natjerati da dublje preispitamo sebe. Od malih smo nogu dresirani da potisnemo nevinu naivnost, sanjarstvo i radoznalost, a svaka je različitost klasificirana kao nenormalnost, dakle, neprihvatljiva je... Zbog svega toga jednostavno se ukrcavamo na idući vlak prosječne trendovštine, ostavljajući (eventualne) vlastite vrijednosti i stavove u zaključanoj ladici gdje nam ( nedajbože!) neće priuštiti neugodnosti.
   Moderan tekst je onaj od kojega se zavijori kosa, koji nas povuče za ovratnik košulje i tjera da zabijemo nos u papir/ekran, koji nas tjera da propustimo svoju seriju, da skočimo u lokvu. Moderan tekst je onaj koji nas nasmije, koji nas, na kraju krajeva, informira, ali iz jedne druge, makar parodijske perspektive. Ipak smo u informatičkom/informacijskom dobu, zar ne?! Obilježavam zastarjelom tešku literaturu koju nam je mučno čitati i zbog koje odgađamo druženje s knjigom, umjesto kojeg se bavimo kojekakvom besciljnom ( gotovo masturbacijskom ) razbibrigom. Uputimo ćušku društvenom (ne)ukusu kako bi se probudio iz duhovnog daltonizma i sivila nezainteresiranosti, neka pokaže srednjaka sustavu propagande i vještačkog morala pa neka se onda uputi vlastitim putem.

   Pišemo da bi se čitalo! Tekst koji se ne čita ne ispunjava svoju primarnu namjenu, ne opravdava svoju egzistencijalnu zadaću. Imajmo to na umu! U protivnom, bit ćemo prebačeni, prelistani, preskrolani, stišani, smanjeni... Bit ćemo Ugašeni.

  Vrijeme je da se napokon svi složno uhvatimo za ruke i da zdušno, iz sveg glasa i iz radosnog srca, zapjevamo:
«O sveta, o slatka, o mila,
O...riginalnosti!»
 

Ivan Vlahović IV.e Gimnazija Jurja Barakovića