|
Probudio sam se dosta kasno s obzirom da je subota....taman za ručak.
Pod maminom prisilom progutao dva komada mesa, koja su mi padala na uspavani želudac kao ukiseljena sredstva za probavljanje kojima je prošao rok trajanja.
Nakon nekog vremena, hipnotiziranog bauljanja po kući, uspio sam se skulirati i razbuditi.
Izjasnio se da idem učiti u sobu tako da me nitko ne smeta. Zaključao se i razvalio na krevet s gitarom. Još jedna velika prednost
što je moja soba na katu, tako da nitko ne može čuti moje "škripanje" po gitari. Kao i obično prošli su sati i sati moga umjetničkog praksiranja, ali dobro, ovaj put sam pročitao i par stripova. Već je polako pala noć kad sam odlučio sići dole i praviti se da mi je glava za dva broja veća.
Malo sam pogledao televiziju sa svojima i odgovorio na par njihovih zatupljujućih pitanja, užicao mamu deset kuna, uzeo jaketu i izletio vani.
Na ulazu me zapljusnuo friški zrak, prohladne jesenske noći. Otrijeznio me od zatupljujućeg stanja s kojim sam zatvorio vrata. Stao sam
napuniti pluća i izdahnem onu toplu kućnu paru iz mene, koja se savijala
oko prstiju hladne jeseni ...te polagano krenuo.
Po putu me skrpala spika o različitosti ljudi!?! Nisam znao otkud sad to, ali nisam se puno
opirao. Dopustio sam svom mozgu da malo obriše prašinu sa sebe.
Kraj mene je prolazila masa, uglavnom starijih ljudi, ali o njima mi se čisto nije dalo razbijati glavu. Tražio sam mlado, friško meso. I gle čuda, uspio sam naići na skupinu
šesnaestogodišnjih klonova. Sve su izgledale isto. Obučene u potpuno istu odjeću (možda eventualno drugačije boje), iste frizure, ista šminka...Ma petorke nema što.
Sve su pokušavale izgledati starije, zrelije, ozbiljnije, obilnije, ljepše nego
što jesu... Ali odavalo ih je prigušeno hihotanje koje je bilo popraćeno sanjalačkim uzdisanjem za dečkima preko puta njihove klupice. Također su ih otkrivali skoreni
gnojevi u obliku piramida, koji su pokušavali disati ispod tri sloja pudera. Kad sam zadovoljan završio sa svojom analizom, produžio sam korak do svoje ekipe, koja je večeras bila pod gasom. Sve sam ih pozdravio, zgrabio pivu i utaborio se u svoj dio kruga. Spike su bile standardne, dosadne, filozofsko neprihvatljive. Svi su pokušavali objasniti svoj jedinstven način gledanja na stvari, a zapravo su svi govorili isto samo bi drugačije formulirali rečenicu. Jednostavno, tu večer nisam bio u njihovom
elementu, jer sam stigao kad se već sve ispilo do zadnje kapi. Zato sam lagano potezao pivu,
samo da mi što duže traje. E tada mi se prikrpao Marin (inače poznat kao
Zgusi), sa svojim ubojitim vinskim zadahom pomiješanim s debelim naslagama već odavno uginulih organizma na njegovim zubima, i njegovom aureolom nastalom od dima trave. Dok me
pilao sa svojim totalno neuvjerljivim lažima, usput mi je zračnim putem prebacio par svojih uginulih ljubimaca. U zadnji tren su me spasili Boki i Matilda, potegnuvši me za rukav. Skoro sam im počeo ljubiti noge, ali me Boki omeo počevši spikati o žicama na svojoj gitari. "Znaš bas sam nekidan kupovao nove žice, kad mi uleti neki lik sa spikom, kužiš. I počeo mi pričati kako su tada vremena bila drugačija. I kužiš.. i onda ono nakon
što mi je ispričao cijelu svoju mladost pohvali me što kupujem žice, nešto kao da mu je drago vidjeti mladog
dečka kako cijeni umjetnost i muziku. A da čuje moju umjetnost, mislim da bi riknija brate!" S njim sam se pošteno ismijao, ali sve što je lijepo kratko traje... cura mu je
viknula da je došlo njihovih pet minuta. Ostao sam sam i pomalo zbunjen s
Matildom. Nisam htio da se to primijeti pa sam nastavio tamo gdje sam stao sa Bokijem. Pokušavao sam folirati neke moše, izgleda da su uspjele jer se cura
čak na neke i nasmijala!
Nismo prije baš puno razgovarali, ali skužio sam da je cura bas
ok...ono, kako se kaže, cura je na mjestu!
Onda mi je uletjela: " Nisam znala da imamo toliko toga zajedničkog.
Mogli bi se koji put naći i bez ovih pijandura, malo popričati." Ta izjava me tresnula, pa sam zbunjeno nabacio krelski smiješak i rekao:" Može brate, zašto ne". "E super, može onda sutra negdi oko 6,30 na istom mistu, pa možemo i đir napraviti ako nam se bude dalo".
"Nema beda!"
Još jednom mi se nasmijala i odjurila Nini vičući joj da požuri jer će je starci ubiti koliko kasni. Nakon pola sata pozdravio sam ekipu i sa nesvjesnim smiješkom
krenuo doma. Nisam primjećivao prijatelje koji su se valjali u vlastitoj ili tuđoj rigotini i blatu, niti one koji su blaženo komili na klupicama. Samo sam
zadubljen koračao kući osjećajući kako mi usnica škaklja uho! |
