stihovi
Martine Draganje

Sumrak

Ovaj život je težak 
I strahovito boli.
On je kao vječni sumrak 
U kojem čovjek dan želi
A za noć se moli.

U životu rijetko sve ide
Onako kako treba.
Ljudi tuđe mane lako vide,
A sebe uzdižu do neba.

Ali treba iskoristiti
Te rijetke trenutke sreće,
Jer ako mi ne znamo voljeti život,
Ni on nas voljeti neće.

Sudbina

Prevrtljivo je kad istinu kaže,
Grize i kad zagrljaj ti pruža.
Gleda te u oči i laže,
Mirise prekrasno, ali bode - bas kao ruža.

Volim te čitavog života,
Onda te odjednom zamrzi.
Sve ono za sto živiš
vise joj ništa ne znači.

Poigrava se s tobom,
Baca te na polje puno mina.
Vuče te za sobom...
Svemoćna je, ta prokleta sudbina!

Noćna čuvstva

Kroz noć hodam
Puna nekog čudnog mira.
Sreća prodire u moju dušu
I u potpunosti me obuhvaća.
Osjećam nova čuvstva.
Spoznajem slobodu.
Svaka moja žila
Puna je mračnog opijuma.
U ustima me pecka 
Okus zvjezdanog neba.
Svijet je noćas 
Samo moj!

Voljela bih

Voljela bih da mogu pisati kao veliki pjesnici.
Voljela bih da mogu stvarati stihove razarajuće moči,
stihove koji će duboko uzdrmati temelje kula u koje su
se ljudi zatvorili.
Bojim se pisanju dati maha zbog nekakvih predrasuda,
kad bi barem mogla prestati pisati besmislene poredbe
i prosuti na papir spasonosno koplje svojih osjećaja i

zvukove svojih uzdaha.
Ali ostajem okovana nedostatkom ... nečega.
Zategnuta čudnovatim lancima koji mi brane da sve ovo
sto osjećam prenesem na papir.

x

Smiješno. Obećala sam si da si vise neću dopustiti da
bilo koji moj čin ovisi o muškarcu, o bilo kom drugom.
A sad opet biram riječi koje ću napisati, biram svoje
osjećaje koje ću iznijeti, jer želim biti vrijedna
tebe.
Tako očajnički želim da ti se svidi ovo sto pišem.
Možda te tako uhvatim, i još važnije zadržim. Ali se
bojim da neću uspjeti ni prići.
Jer ti pišeš stihove života, tj. unosiš ... svijet u
svoje redove. A ja unosim samo jedan mali dio duše.
Ovaj dio koji se uspio trgnuti iz umora, koji me u
posljednje vrijeme sve vise obuhvaća.
Evo, opet se žalim, opet se tužim. 
Ne shvati me krivo.
Ja sam sretna osoba. Valjda. 
Samo sam nepovjerljiva, samo sam uzdrmana
nemilosrdnim napadima ovoga čuda kojeg zovemo
život. Željela bih s tobom podijeliti svoje shvaćanje
života, svoje shvaćanje ljubavi, ako je ima tamo
negdje.
Željela bih ti reći koliko se želim prepustiti sreći, a
ujedno koliko se toga bojim.
Tako te malo poznajem, a već sam ...sto sam?
Možda bi bilo bolje da sada prestanem pisati.
Nemam ti pravo sve ovo govoriti, Nemam ti pravo
vjerovati.
Neka mi tvoj um ne zamjeri.
To su ipak samo riječi posrnulog pjesnika čovjeka.


© RivaOn -  Postavljeno: 10/15/2001 01:17:15