Ova kolumna je zapravo odgovor na pismo jedne uvažene čitateljice, a i nadopuna misli iz prethodne kolumne, tako da su donekle tematski vezane, s time da sam ovdje išao nešto dublje u moje poimanje pojma "tinejdžer - buntovnik".

Pa, Mihaela.........

........teško je sjesti i reći sada što misliš o tinejđerima općenito. To je kao da pokušavaš reći nešto o životinjama općenito. Ja mogu samo reći o svome viđenju tinejdžera, a o toga se dotiče kolumna "Buntovnik bez razloga" - tinejdžer treba biti buntovnik bez razloga. Ne sviđa mi se ova generacija cura i dečkiju koji slušaju pop-muziku (tako ih je najlakše definirati, kroz muziku, jer se svi tinejdžeri s njome poistovjećuju). Sve je bajno i krasno, ljubav i cvijeće, ljeto, kupanje...ne bih rekao. Svijet je pun nasilja, laži, korupcije, nepravde, maltretiranja i drugih loših stvari. Neki nisu toliko sretni da mogu uživati "blagodati popa". Svijet nije pravedan, život nije pravedan. i zato se bunimo - nećemo ništa promjeniti, svjestan sam da je to samo neka psihološka faza u razvoju ličnosti i s*anje, ali ja sada tako mislim i zašto se odupirati tome. Težnja ka idealima je dobra. Djeca se ne bune jer ne znaju, nisu svjesni, ne trebaju znati, odrasli jer znaju da se ništa ne može promijeniti .....i ostajemo mi. Ja i ti i milijuni tinejdžera koji pjevaju, sviraju, galame, pišu, rade akcije,

pokrete, demonstracije, vežu se za prugu, vole i mrze, galame i piju, tuku se iz (uzaludnog) protesta.
  Upravo borba s vjetrenjačama, ali hej! - mi se barem borimo, a ne sjedimo i gledamo kako se ulizati za naklonost i veću plaću, bolje sjedalo... to ja cijenim i nastojim biti, iako nekada ne uspijevam - biti prkosan, nezadovoljan, svojeglav...... takav sam i ja donekle - slušam veoma mračnu glazbu, imam dugu kosu, oblačim se u isključivo crnu odjeću već (ne znam koliko godina)....... to je znak protesta. Ne želim biti mamin dečko, ponos obitelji, ugodan susjed koji iznosi smeće...ne zato jer je to loše, nego zato jer se to od tebe očekuje, jer je klišejski, jer je to kalup u kojeg te drušvo želi ugurati i stvorit od tebe kopiju nekoga drugog, ukinuti identitet, individualnost...a ja to ne želim. Želim biti poseban i živim u uvjerenju da jesam. Kao i svi mi (manje više)........ Ja se/sve preispitujem, ja sam iskren, otvoren, emotivan....ili, kako rekoh, nastojim biti, ali ja barem nastojim...i to je nešto......

........nema ništa gore od licemjerja i laži, podsmijeha, ulagivanja i ulizavanja. Sjeti se Kranjčevića i pjesme "Gospodskom Kastoru": "...najlakše cilju podvita repa..." To je zapravo ono što mi smeta, i o tome sam pisao.

Sorry što su misli ovako nabacane, sve sam pisao ono - "sjedi i pusti misli" - ali tako ja mislim - to je relativno točno, dakle za mene jest, za tebe ne mora biti......

Hvala na mailu!