Živjeti u Benkovcu

     Benkovac!?... Što reći o Benkovcu? Gradić tamo negdje "bogu iza nogu", a ja u Zagrebu, velegradu i glavnom gradu, mile nam, Hrvatske. Postoji razlika, zar ne? Daaaaa!
I možete onda zamisliti kako je meni bilo kada mi je otac saopćio radosnu vijest da idemo živjeti u Benkovac. Benkovac?!! Nikad čuo za njega. Tražio sam ga na karti, našao ga, a ono mala, mala točkica. Dakle idem u Točkicu. I nisam , od tog dana, prestajao misliti o Točkici. Od 0-24 sata. Bezuspješno sam pokušao nagovoriti staroga da me ostavi živjeti s bakom u Zagrebu. Ništa! Ništa od moje diplomacije. Nisam uspio, a bio sam i manji, i umiljatiji, i razmažen, i miljenik... ali ništa. Ništa nije pomoglo. Suočio sam se sa surovom stvarnošću da moram otići iz velegrada , ostaviti prijatelje, drage mi osobe i skrasiti se u Točki.
     Došao je dan D. Pozdravio sam se i sa suzama u očima krenuo u Benkovac. Otac je čitavim putem pričao kako će mi biti divno, kako je lijepo u novoj sredini, kako...kako. A ja sam buljio u jednu točku i ponavljao u sebi: "Laž! Laž! Sve je laž..."
     Stigli smo predvečer. Otac nas je vodio do našeg novog stana. Fokusirao sam u prolazu grupu dječaka kako igraju košarku:"Spašen! Ima života!" A onda stan. Prljav i nešto oštećen, ali OK, napokon imam svoju sobu.
     Danima nisam izlazio vani. Osjećao sam se izgubljeno. Konačno je trebalo krenuti u školu. Rekli su mi gdje trebam ići i da prvi sat imam razrednicu. I dok sam čekao ispred razreda izađe jedna mlada profesorica privlačne vanjštine. A ja osjetih divljanje hormona. Pomislih:"Bog mi vraća malo od onoga što mi je dužan "protjerivanjem" iz Zagreba." Uđem u razred, a u razredu sjedi korpulentna, starija profesorica. Rekli su:"Tvoja razrednica!""Opet me kažnjava!", pomislih. Nemojte ništa krivo pomisliti, jer ja sam jako zavolio svoju korpulentnu razrednicu.
      Osjetio sam podsmjehe svojih budućih kolega, podsmjehe koji su upućeni svugdje, uvijek i svakom došljaku.
     Vrijeme je prolazilo, a ja polako izlazio iz svoje očajničke ljušture. Nova poznanstva, susreti ispod koša, spika o košarci, poneki zgodan komad u prolazu... i klupko života u Točci polako se počeo odmotavati. Pomalo sam se navikao i došao do nekog osobnog saznanja da mi je gotovo bolje nego u Zagrebu i da ne želim nigdje drugdje živjeti. Moje predrasude bile su građene na veličini točke. A što nedostaje mojoj maloj Točki!? Malo akcije, malo htjenja, malo ljubavi, malo želje, mašte... i razbit će se predrasude svih onih koji vjeruju u to da postoji Točka tamo negdje "bogu iza nogu."

Za kraj, pozdrav iz Točke.

P.S.
Da ne bude zabune: na svijet sam došao u Prijedoru. Zagreb je bio prolazna stanica mog, ratom razrušenog, djetinjstva. Benkovac je točka u kojoj sam našao sebe.

Zoran Pejaković  E3
Srednja škola
kneza Branimira Benkovac


© RivaOn -  Postavljeno: 01/03/2002 23:04:54