CRNA STVARNOST

  

 

Jakov Brižić (Gimnazija Jurja Barakovića

   Budim se. Lijep je i sunčan dan, dva sata popodne. Ptice cvrkuću, stan miriše na kavu, adrenalin je u zraku. Još u pidžami uvalim se u fotelju (Lay-Z Boy 3000). Na stoliću šalica kave, četiri krafne, smotuljak novina i Apple PowerBook G4 Titanium. Palim TV, zna se koji program, EuroSport, i bacam pogled na program, Legende svjetskih prvenstava, nogometnih naravno, i to čak 12-satni maraton. Stišćem daljinski sve jače, oblijeva me hladan znoj. Kroz glavu mi prolaze vrsne majstorije najzvučnijih imena najpopularnije igre: Pelé, Platini, Maradona… Sučeva zviždaljka se oglašava, i…
   Budim se. Ružna stvarnost pogađa me u glavu. Umorstva dilanje, silovanja. Dižem se iz kreveta, joj, krevet u komi, ko da sam ugostio Rusku reprezentaciju dizačica utega. Deka na podu, kušin ispod kreveta. O tuširanju da ni ne govorim, kroz pospane oči iz neke hrpe razno-raznih otpadaka i smeća izvlačim najčišću majicu (hm, najčišću) i nalazim tjedan dana star komad pizze, ah bar neću ostati gladan.
   Dolazim do kuhinje, otvaram frižider…jad i bijeda. Uzimam dva jaja i smiksam ih sa onim komadom pizze, ah, dobro jutro!!! Sluzava masa klizi mi u želudac, kavu mi se ne da kuhati, život je koma. Izlijećem iz stana.
   Na bus stanici sve po starom, deseci zombija, ispranih mozgova, ko zacementirani stoje i iščekuju autobus kao mesiju. Kad bus napokon dođe, pola njih ionako ne uspije ući. Dobro mjesto u busu vrijedi zlata, dok se ti izležavaš dvadesetak običnih smrtnika muke muče sa vozačevim ulijetanjima u zavoje, tijela lete lijevo-desno, 

gume šripe, vozač juri kroz crveno, leševi nemoćne dječice i bakica padaju pod moćnim kolima, a svo to vrijeme vi ste u carstvu snova. Ipak, sjedeće mjesto ima i svojih mana (zaključak br.1). To sam danas otkrio. Onako pospan, u komi, jedva sam se došuljao do jedinog slobodnog mjesta, i naravno sjedio sam sa nekim degenericima. Ovaj grad je pun imbecila (zaključak br.2). Do mene je sjedila neka, recimo ženska, jer joj nisam sa sigurnošću mogao odrediti spol radi enormnih količina pudera i raznih krema koje je bez reda i rasporeda nabacala na lice. Ona je preslušavala melodije na mobitelu, brbljala sa nekom prijateljicom žvačući žvaku i rastezajući je među prstima i lupkala po prozoru. Nasuprot mene sjedio je neki pijani beskućnik i stalno je nešto mrmljao sebi u bradu. Još se ne mogu riješiti njegova mirisa. Do njega sjedio je neki tip sa walkmanom i derao se iz petnih žila, «pjevajući» neku pjesmu na, pretpostavljam, engleskom jeziku, ali je sve to skupa zvučalo ko kineski.

   To je bilo prvi puta da sam jedva dočekao izlazak iz busa, nisam mislio da će mi se to dogoditi. U školi sve po starom, nema svrhe o tome trošiti tintu. Nakon šest sati mukotrpnog sjedenja na drvenim sjedalicama napokon to spasonosno zvono. Prvi sam vani i već kaskam kući. Na semafore ne obraćam pažnju, jer ipak, pješak ima prednost. Bar sam to mislio dok pokraj mene nije projurio srebrni Audi TT quattro. Još uvijek mi je u mislima usječena slika predivne «kočije» koja prolijeće pokraj mene brzinom od 60 milja na sat. Zvuk njegove trube, budi me.

Shit, opet sve iz početka.
 

© RivaOn - Postavljeno /02/10/2001/