Petra Topić,
Medicinska škola
Ante Kuzmanića

IZGUBLJENA DUŠA

Kako pupoljak može živjeti bez latica?
...kao vječnost bez uspomena...

Baš kao proljetna ptica kroz sne
ja letim zanosno do tebe
nikada neću prodati dio mojeg srca
u kojem prebivaš samo ti
ni noći što vuče beskraj varalica.

Divljinu tvojih suhih usana
nečujno dodirujem vrelim poljupcima
ružinom trnu dodaj blagost svojih očiju
da pjeva o našoj zatočenoj ljubavi
ispod slapa između neba i raja

U dubini izgubljene duše bačene u kut
nešto govori
da život traje zauvijek


DRUGO VRIJEME

Negdje iza svih onih daljina
Postoji život koji želim da dođe
bez obzira na sve gorke uspomene
jer u meni sada stanuje praznina

I to malo nade što imam tragom pera nestaje
i krici me sada razdiru,bešumno se pojavljuju
nečujno odlaze,a uvijek su tu
krivo vrijeme.Krivi grijeh u duši mi caruje

Ali dani i noću meumoljivo koračaju pored mene
sumnja ih tjera pukom neotklonivom boli
čekaju tek neki tajni znak od tebe.

Samo me nemoj ostaviti u muku i samoći
gdje mogu osluškivati jedino vlastito ludilo
gdje mogu sebi doći.

 Petra Topić

ON

On je sanjaosne valova u hladnoj zori
ali valovi nisu njega
On je želio čuti tihe riječi mora
ali išle su od njega,daleko do krajnjih obala

U mirisnom dimu blage mjesečine
 uživao je u dodirima krila noćne ptice
što ga je sve brže tjerala u visine
a njegove su tamne oči baš to htjele

Htjele su vidjeti sve oblake i prostranstva duge
što su ih visine dijelile
i tijelu mu dugo govorile
kako i zadnje nade nikada ne gasnu.


RASCVJETANI PRAH

Svrni pogled!
Na mjesto gdje sunce svira slatki san
Slušaj pažljivo!
Usnulu rosu kad stane na tvoj trag

Zar misliš da je nestvarno!
Darujem ti zvjezdano nebo obojeno dugom,
mokru ružu ispunjenu budnim glasom,
i burno more omotano vatrom.

Tvoj pogled tek sad dopire iz dubina
i bezdan se blago otvara,
sad želim osjetiti svaki tvoj dah
kad na moj dlan padne rascvjetani prah!


 

NOTTURNO

Jeste li sinoć primijetili
kako je velik bio mjesec?

Zrak su parali čudni zvuci,
ali malo-pomalo razlijegala se glazba.

Slušaj!
Anđeli ustaju i počinju pjevati,
cvijeće i ptice uzdišu, i jedno i drugo u isti mah.

Sviće...sve je umuknulo...
Bilo bi žalosno da sve to nije bilo,
vrlo dodirljiva, veličanstvena noć.

NOTTURNO

Est-ce que vous  etiez conscient hier
soir du grandeur de la lune?

L'air etait perce par les sons bizarres
mais peu a peu l' on entandait la musique.

Ecoute!
Les anges se levent et commencent ' a chater,
fleures et oiseaux soupirans, les deux' a la fois.

Arrive l'aube...tout devient silencieux...
Il serait deplorable si tout n'etait,
tres touchable, magnifique nuit.


 

MAJČINSKA DUŠA

Ispod starog naboranog lica
pribiva nezaboravljena mladost
puna sreće i ljubavi

U vlaku koji bježi u daljinu
ne može stići svoje dijete
koje vapi prema njoj

No ostaje samo vrijeme i tuga
bol na srcu i duši majke
koja više nema snage živjeti

U osamljenoj kući na kraju jedne sobe
sruši se u slapu bijelih ruža
i zaspa snom kojem nema kraja.


BIJELA KOLA SLAPOVA

Gdje su te mjesečeve iskre u bisernim noćima?
Kada su nestale vruće ljubavi nošene opojnim vjetrima?

Već jučer beskrajne latice živjele su kao jedna,
ali danas se nešto dogodilo u mom pogledu.
Lagano,sasvim nečujno sve se skrilo u kristalu,
pored umornog titraja uvenulog lista.

Kroz daleke žute oblake izdiže se željezna prašina,
u mom oku blista mutna tišina.

Slijedeći tragove bijelih kola slapova,
krenula je potraga prozirnih valova.


 

NEODSANJANI DAH

Povratak starih brodova sa svjetlosnim zapisima iz dubina,
što ploveći preko mekog leda i nevidljivih oceana,
i nošeni žamorom vrelih,nedostižnih daljina,
stižu do tek probuđenog zaljeva okupanog neba.

Na goloj uvali izbijaju tupi vrhovin mojega kamenja.
Površinom mora prolaze dragocjena znamenja.
Kroz visine leti gluho lišće
tražena školjka doziva ih mukom kiše.

Zrno soli na pijesku s otiskom nebeskog pogleda
i neodsanjani dah što sneno pada iz bespuća.


 

STAKLENO CVIJEĆE

Bilo je sedam plavih dječaka.
Svaki od njih otišao je u svoj mračni tunel
hladnim dahom loviti skriveni,goli kristal.

I sedam djevojčica slalo je
tople, slatke poljupce tim malim lovcima.

Bio je samo jedan plavi dječak.
I jedna djevojčica koja je u šutnji tragala
i modrinom svojih očiju za nijm motrila.

Dok je on,uz srebrni mjesec, zalijevao
mrtvo stakleno cvijeće.

Već dugo samo djevojčica zna
kako je ono uspijelo procvijetati...


© RivaOn - Postavljeno: 11/02/2001 14:25:50