|
|
|
Blještavilo boja, bogatstvo ukrasa... narodne nošnje svjedok je ljepote prošlosti moga kraja.
Često kad pogledate Slavonku, Sinjanku ili Zagorku jednostavno se zapitate: ¨Ma, gdje je tu nošnja
moje bake, prabake, djeda i pradjeda?¨
Potaknuta silnom željom da saznam što je to s nošnjom moga kraja krenula sam u
istraživanje. U iscrpnom radu uspjela sam saznati od nekoliko baka da je nošnja moga kraja ¨tu,
dite, od kad je Boga i svita¨.
Sudeći po riječima naših baka, koje se sa osmijehom na licu sjećaju tih vremena, narodna
nošnja našega kraja bila je ručno napravljena u raznim bojama od različitih materijala. Nošnja
mladih djevojaka sastojala se od pletenih bičvi, vezenih nazupčića i kožnih opanaka na nogama dok
bi se za posebne prigode nosili vilari, također od kože, sa cvekama u podplatama.
Za razliku od udanih žena čiji su vuštani bili od crne ili plave bumbaržine, vuštani
mladih djevojaka bili su napravljeni od bijele bumbaržine, a nosili su se preko plave carze čiji je
podmet bio od vezenih riza raznih boja.
Preko vuštana nosila se šarena traveša sa kurdelama, a zimi otkana pregača sa resama.
Oko pasa nosile bi se izvezene kanice, zimi debele a ljeti tanke. Kod starijih žena preko kanice
nosio se i litar saliven od olova. Mlade djevojke bi na glavi nosile crvene kape sa cvancikama bez
kojih ne bi mogle u kolo. Nosio se i jašmak sa kitama i izvezenim granama. U posebnim prigodama
nosile su se veće grane dok se za svaki dan nosio jašmak sa manjim kitama i manjom izvezenom granom.
Neudane cure nosile bi jašmak na paunovo pero. Sve to uljepšavali bi pozlaćeni taliri nošeni oko
vrata koji su ujedno i bili znak bogatstva u obitelji. Ova nošnja nestaje nakon II. svjetskog rata i
tone u zaborav. A ja, naprosto dok mi baka priča o svemu tome, prenesem se u mislima u njen svijet.
Vidim sebe obučenu u to blještavilo boja, bogatstvo moje bake. I tada mi suza lice zapara i upitah
se: ¨Kad će se ponoviti dani moje bake?¨
|
