Ivan Vlahović

   Vjerovatno bih se na mjestu okamenio kad ne bih negdje zakasnio. I, dabome, kasnio sam. U nabavku karti. Tjedan dana prije koncerta sam išao u Maltu pitati za karte, i normalno, ljudi su imali preko 20 karti. Ali ne, ja ih moram tražit na dan koncerta. I jedva sam ih zabavio. Mnoge čudi što su se i moji starci odlučili uputiti samnom, ali to je sasvim logično. Kako bih drukčije ja izrastao u metalčinu, da mi starci nisu barem rokeri?
   Da skratim… Mjesto – Dom Sportova. Vrijeme – 20.30. Skupilo se poprilično svijeta, od starih do mladih, bajkera, pijandura, metalaca, rokera, ljudi svih oblika i veličina. Na pretresu mi je taj “pretresač” tražio da skinem lanac i ostavim ga tamo. Da, da. NEMA ŠANSE! …i onda se upetljala stara [od roditelja ipak neke koristi] i uzela ga, kao da je ona ozbiljna i da se čovjek ne mora brinuti. I ušao sam.
   Već se čulo bubnjanje i dvorana se tresla, iako svira zamjenski bubnjar. Po prvi put u 33-godišnjoj karijeri Teksašani ne sviraju u originalnoj postavi. Bezbradi Frank Beard [ironična li imena] je izostao zbog operacije slijepog crijeva. Ali, kako sam kasnije vidio, novi bubnjar mu prilično sliči (osim što nije nosio tamne naočale). Tribine su bile pune, a parket pogotovo. Gurkao sam se kroz rulju, ne bili pronašao dobro mjesto i vidio što se zbiva na pozornici.
   Od samog početka grupa iz Teksasa je izvodila svoje najveće hitove, tako da sam i ja, koji nisam neki fan, prepoznao veliku većinu pjesama. Samo ozvučenje je solidno, iako (za moj ukus) tiho. Scena je dosta jednostavno organizirana – bubnjar otraga, na povišenom položaju, pokoji stilizirani kaktus i karakteristična pozadina od srebrnih traka. Light show je zato bio odličan, i sami članovi su bili dobro uigrani u nastup. Gibbons 

i Hill su naizmjenice pjevali, ponekad i zajedno (ovisno o samoj pjesmi), a glazba je gotovo unikatan stil kojeg bih svrstao u blues-boogie. Kroz pjesme se provlači lakši, staloženiji ugođaj, pokoji žešći riff (čak naginje hard rocku), i Gibbonsove solaže u srednjem tempu. Bass linije i bubanj su osigurali kvalitetnu pratnju, ali bez pretjeranog isticanja. Cijeli je koncert odisao profesionalnošću i vještinom, daleko od toga, ali ipak ostavivši plastičan okus mehaničke uvježbanosti, glume, slijeda i reda. Svaka pjesma ima uzase vezan mali performance, kojeg bi oni odradili, i to mi se ne sviđa. Komunikacija s publikom je svedena na minimum, kao i sama spontanost, opuštenost. Kad bih jednom riječju trebao okarakterizirati koncert, rekao bih – odrađeno. Ljudi su došli, imaju ime, imaju ugled, odradili svoje fore, istamburali svoje pjesme, lovu u pađe i zbogom diko. To me je dosta zasmetalo – sat i pol svirke i odoše bez pozdrava, bez laku noć, bez bacanja palica, ili što se već radi… Samo su nestali i upalila se svjetla. Mislio sam da je to neki trik, da će sad izletit i zapucat bis, pa se onda pozdraviti. Ali ne. Umjesto njih izađoše tehničari i počeše rastavljati bubnjeve. 
   Da sumiram. Jedan prosječan koncert, koji je medijski ofarban kao spektakl iz jednostavnog razloga – nestašica drugih koncerata ovog tipa. Profesionalno odsviran, bez posebne povezanosti i truda. Možda sam očekivao previše, ali ipak je to niti-rock-bend, pa… 
   Po netu ćete naći podijeljena mišljena – od onih kojima je savršeno, do razočaranih. Kako nisam neki fan, mogu biti poprilično objektivan i zaključiti: Nisam razočaran, ali nisam ni oduševljen. 

Foto: HINA