Ima li uopće potrebe govoriti da sam kasnio? Ipak, značajno sam poboljšao tajming. No, neću sada o tome, prijeđimo na samu svirku.
Prije svega želim reći kako je i ovaj put bilo poprilično neizvjesno hoće li se uopće održati svirka zbog nekih čisto tehničkih problema. Srećom, ispostavilo se da su se organizatori uspješno snašli. Također, kao i dosad, za svirku sam doznao u zadnji čas (hvala Brkoviću!), pa se pitam kako uopće drugi ljudi saznaju? Odmah sam na njuzgrupama što se tiču metala razglasio o svirci. Ipak, nisam naznačio vrijeme početka, jer sam tu informaciju dobio tek nešto kasnije, kao i obično, neformalnim kanalima - 21:00. Moj uobičajeni suputnik na ovakve happeninge, također suradnik ovog portala, Luka (poznat kao LČV) je ovaj put izostao iz meni nepoznatih razloga, tako da sam bio…sam. Potpuno…sam.
Ovaj puta se svirka održala u “hangaru” na Ravnicama. Ako niste bili, trebate znat da to nije neki ogroman hangar za zeppelin ili Boeing 747, više kao oveća garaža. Ipak, stage je bio solidno sastavljen, a i zvuk je bio solidan u okviru mogućnosti. Sve u svemu, bio sam zadovoljan. Već na samom početku svirke, kad sam došao, bilo je podosta ljudi. Nezahvalnu zadaću probijanja leda su imali momci iz benda Fight For. Iako sa samo jednim gitaristom i bubnjem u pozadini, zvuče veoma opako i sirovo. Iako je teško ovako klasificirati bend, po mome mišljenju bi se dali okarakterizirati kao HCpunk. 
Ispraćeni aplauzom prepustili su stejdž metal bendu Getar. Dotad se skupilo nešto više ljudi i “hangar” se popunio. U repertoaru se, između ostalog, našao i često obrađivani mejdenov kalsik The Trooper, koji je solidno odsviran, pa i wah-wah interpretirani solo. Posebno mi se svidio moćan, niski distorzni zvuk gitara koji je djelovao naprosto nasty. Ispred stage se formirao i mosh pit koji će vrhunac dosegnuti nešto kasnije. Kao i prethodni bend, isprećeni su toplo (iako ovo nije baš najprikladniji izraz). 
Stejdž su preuzeli momci iz Pyirogržđane Kiseline (odnedavno imaju “y” u imenu), s kojima sam se imao prilike bolje upoznati kroz interviewu. Odsvirali su solidan repertoar punkoidnih pjesama, a čuli smo i njihovu verziju popularnog yu-hita “Hajde da ludujemo” koja mi se osobito svidjela (iz razloga koji su priča za sebe). Pred pozornicom se naveliko guralo, atmosfera je bila naelektrizirana. Došla je vijest da je gitarist benda Just Fine ozlijeđen ili slično, te da je zato zadržan u hitnoj gdje upravo prima injekciju, tako da će njihov nastup nešto kasniti u odnosu na predviđanja. To 

nije ostavilo kiseo osmijeh na licima Pyrogrožđanaca, nego su oni ni pet ni šest - zasvirali još koju.
     Na redu je Clever Fis, novi bend s kojim sam se slučajno upoznao kad su snimali demo. Iako još relativno novi, svirka je sasvim druga priča. Bend svira rock – hard rock stvari (Stonesi, AC/DC), tako da je to u neku ruku bilo i osvježenje i povratak korijenima, a samim time i širem spektru slušatelja jer su stilovi prethodnih bendova potekli od rocka, dakako. Članove prve postave ste mogli vidjeti i u drugim bendovima. Predvođeni kompatibilnim gitarističkim duetom, vokal Vito je odlično otpjevao obrađene materijale svojim specifičnim glasom (nešto između Axl Rosea i Bon Scotta). Palčevi gore, nastavite tako! Moram dodati da palica uhvatio bubnjar Just Fine-a, koji su ostavljeni za kraj, i uspješno se snašao, dok je originalni bubnjar Rino, inače vokal Valhalle, bio odsutan na služenju vojnog roka.
I na kraju – Just Fine. Demantirane su tvrdnje o ozljedi gitarista i njegovom primanju injekcija. Ukratko, naštimali su se i zapržili. Prije samog početka jedan od gitarista je počeo svirati riff iz pjesme The Shortest Straw sa albuma …And Juistice For All legendarne Metallice, tako da sam se ponadao da ću poslušati tu pjesmu u izvedbi Just Fine-a, ali nažalost nisam, bend se odmah uhvatio svojih stvari. Ispred stagea jednom riječju – ludnica. Guranje, stage diving, bacanje okolo, gužva i dobra glazbena podloga su jamčili uživanciju i pražnjenje baterija. 
Kad je bend završio, ljudi su se počeli lagano razilaziti. Bio sam relativno zadovoljan ovim izdanjem domaće muzičke kuhinje, ako ne potpuno stilskim odabirom, onda atmosferom, pa i izvedbom. 
Za koji dan se pročulo da će biti još jedna svirka, koja je planirana za prvu subotu nakon 31.08. Ipak, to se nije dogodilo (jer bi bilo predobro i kozmos bi se počeo urušavati). Navodno su se susjedi iz “Dabsija” žalili na nered koji je ostavljen nakon svirke (čitaj – par razbijenih boca, koja limenka, eventualno opušak i sl.). Ovo me uopće nije iznenadilo. Nekako sam očekivao uobičajeni nastavak tradicije netolerancije i nepopustljivosti prema mladeži koja se odlučila za alternativne stilove glazbe, pa je stoga protjerana iz disko-klubova u kojima dominira elektronska i neo-folk glazba, koja je osuđena na preživljavanje na rivi, podrumskim gažama i rijetkim svirkama, na koje se ionako svi žale i koje policija redovito obilazi / rastjeruje. 
U nadi za poboljšanjem uvjeta završavam ovu reportažu i jedva čekam materijale za novu.