Kao prvo, želim se ispričati (eventualnim) čitateljima zbog kašnjenja ove reportaže. Ponekad se ponadam da će neka dobra ili manje dobra duša napisat nešto o tim lokalnim svirkama, ali se, eto, ispostavilo da je na meni da se novinarski “osvrćem” za svakom od njih, kao da imam monopol na reportaže. Pa, ajde, da vidimo… [osvrćem se]. 
   Bogme sam se poprilično iznenadio kad je do mene doprla vijest da se treba održati svirka u bataku, i to dva dana za redom. Moram reći, odnosno zahvaliti Shomi što je post-ao na zadarsku njuzgrupu (hr.soc.grad.zadar) datume i abecedni raspored bendova koji su predviđeni za nastup [nadam se da će se ova uljudna gesta ustaliti]. I odmah sam se ja razletio to razglasit, napravio sam čak i neki plakat (digitalnu reprodukciju imate prilike vidjeti iz priloženog), ali je postavljen samo u ulazu zgrade gdje se nalaze Kemijska, Baraković, Nazor i druge škole. Potrudio sam se i rastrubiti vijesti okolo svima koje bi moglo zanimati, pa i po hr. rec. glazba. metal njuzgrupi, a i na školskoj ploči sajta RivaOn je neko vrijeme visila vijest (hvala fleksibilnom uredniku).
   Prvo ću reći zašto toliko nastojim(o) raširiti riječ o svirci. To je iz razloga da su u našem gradu svirke relativno rijetke, neredovite i (bojim se) slabo organizirane, odnosno nedovoljno eksponirane. Tako je lako moguće da se i dogodi takva svirka, a vi je propustite iz banalnog razloga kao što je da niste čuli za događaj. Meni se to znalo dogoditi, i to bi me rapi*dilo, jer, kako rekoh, svirke su gotovo luksuz i šteta ih je propustiti. Lako je otići subotom ili štajaznam kada u Gotam (bez h). On nigdje ne ide, tamo možeš ići sad pa sad, dok sa svirkama (nažalost/srećom) nije tako.
   Prije nego što prijeđem na sam događaj, evo nekoliko isprika (na račun moje neupućenosti) – prošlu je svirku otvorio bend [fajt four], a to se piše Fight 4. Drugo. Za bend Clever Fis nije svirao bubnjar Just Fine-a, nego njegov brat (Gugi…nadam se da je sad točno. Napokon.). Zamijenio sam ih iz nekog razloga [glo-glo]… I na kraju, ispravak dobrog starog tajpfelera – bend Pirogrožđana Kiselina je promijenio, tj. modificirao ime u Pyrogrožđana Kiselina. Toliko. Zasad.
   Kehem…[…sjeti se, Mujo…] Dakle, u petak navečer (kasnim) je sviranje opet otvorio Fight 4. Pitao sam frendicu zašto baš oni otvaraju (kako ih ona bolje poznaje), a ona veli da “oni najbrže napale ekipu” u glezbenom smislu. To im je samo po sebi dovoljan kompliment. Uočio sam da se skupio popriličan broj…fanova… (Drugačije nesmijem pisat, da neko NEBI KRIVO SKUŽIO…a bilo je slučajeva...)
   Nakon osvježavajuće šetnjice do obližnjeg dućana, odlučih, u pratnji kolega, uputiti se u dubine zadarske (ovaj put doslovno) undergorund scene.

   Na ulazu iliti silazu smo platili pet laganih da nam uprljaju ruku pečatom. …od blistave kovanice sam se oprostio s mislima: “Ako će moja novčana participacija doprinijeti kvaliteti i kvantiteti ovakvih događaja, ja je s radošću i punim srcem poklanjam.” Tako nekako. Naizmjenično sam ulazio i izlazio, tako da ću pažnju posvetiti bendovima koje sam zatekao.
   Na stageu se potrefio E.N.D. Šta reći – ubiše! Ljudi deru bez milosti i dopustio sam si uživati. Također sam (vratobolno) upamtio nastup Nocturnal Crowna koji su otvorili nastup (mega-popularnom) pjesmom Eternal Arkana – Slavenia, i time angažirali sve metalce uokolo da mahnito moshaju pred stejdžom. Ipak, imali su nekih tehničkih poteškoća. Na početku im je nedostajao kabel, da bi im kasnije pukla žica na gitari, navodno se bubnjaru slomila palica, a klavijature su radile samo na početku nastupa. Strepio sam da će i Joxu puknut glas, ali njegovi su vokali očigledno nadživjeli sve tehnikalije. Just Fine je u karakterističnoj maniri prouzrokovao ponajveću gužvanu među fanovima, i tu su večer odradili još jedan dobro prihvaćen i energičan nastup.

   Dan Drugi (kasnim) (opet):
   Prvo sam uočio manji broj ljudi (zgaženo Petkom) i policijska kola. Ispostavilo se, što nisam očekivao, da policija NIJE došla rastejrat ljude, nego da se jednostavno netko nepropisno dovezao ili parkirao… Uglavnom, the show goes on. Ipak, večeras sam morao mirovati, inače bi mi vrat ozbiljno otišao kvragu. Propustio sam Tehničku Grešku. Šetnja, pa dolje. Čekalo se da se pojavi basist Đumbusa (kojem su nadili jako, jako ružan naimak), i njegov dolazak je bio upitan kako ga je mučila …zubobolja. Ipak su se kompletirali i opičili obradu, ni manje ni više nego (Svevišnjeg, iliti…) Satrianija! Moram priznati da stvarno treba imati mošnju za njega obraditi, i njima je to pošlo za rukom. Na stejdžu je ludnica, ljudi se penju i skaču, guraju bend, ovi guraju nazad… Šou! Svidjela mi se glasna i jasna najava: “Mi smo Zyon” (napokon netko!), a još mi se više svidjela rasturačka svirka koju su pripremili i odlična vokalna izvedba. Izdvojio bih ritam sekciju (tojest bubnjara) – mislio sam da će skršit set! Iako njihov stil ne spada u moju domenu, njihov nastup me naveo na razmišljanje o proširenju horizontā. Zyon-ov gitarist uzima u ruke bas, u sklopu sasvim druge, ali ne manje eksplozivne postave... 
   Uskoro je i ova svirka privedena kraju, a ja sam otišao kući s jekom u ušima, za koju sam se nadao da će potrajati do iduće svirke. (čit. ko-zna-kada)

   PS - priča se da će u petak bit svirka. Raspitajte se.