U prohladnoj večeri, jurio sam na svome skuteru prema Lukinom (kolega i prijatelj) stanu. Odnosno stanu njegovih staraca. Kasnio sam (opet, kao i uvijek) i mrzio se zbog toga. Zakleo bih se da mi je sve sapsovao u sebi, ali “vani” je samo rezervirano istakao moju netočnost. Zapodjenuli smo mali razgovor i krenuli prema glazbenoj školi… nije daleko.
    I što smo zatekli? Najkraće rečeno, (nemalu) grupu čudaka… u koži, crnini, s nitnama, šiljcima, lancima, ofarbanom kosom, kojekavim majicama sa slikama i čizmetinama. Izbušeni, istetovirani, pjani i napušeni… Dome, slatki dome! Odnekud se čula muzika, siječe mrak i tišinu, muklo i prigušeno, ali ipak moćno. Opažamo par poznatih lica i onda nastupa glupo smijuljenje…
     Pitam ih zašto nisu ušli u prostoriju gdje je svirka (neki podrum), pa mi rekoše da je upad pet kuna. I vani je sjedila/stajala sva ova ruljetina, iz protesta, niko nije htio ući, zbog pet kuna. Imali su, imao sam, ali stvar je principa. Osim toga bolje popit pivu za pet kuna, pa razmisliti što dalje. I tako bješe, šesti dan (subota). I bi dobro.
     Nakon još par susreta sa “poznatim licima”, doznali smo da se zapravo upad ne plaća, nego je freeware. A sva ona rulja ne protestira, nego sjedi i puši (travu) na svježem zraku, umjesto da crkava dolje pod zemljom.
     Na ovakvim mjestima se dogode razne neobične zgode, kao npr. Luki. Pirišao mu je neki tip obrijane glave, punokrvni skinhead i pita ga: “Ima li trave.” Luka, zapanjen, negira. – “Dobro..” I ode. “A znaš ko ima?”-pita brzo se vrativši. “Neznam.” “Dobro…” i odlešura se dalje. Trebao je reći da “nema više”, ali se, kako to uvijek biva, kasno sjetio.  Nešto poslije, neka djevojka, sa šiljcima oko vrata, pita imamo li cigareta. “Nemamo… ne pušimo..” “Samo boljim prijateljima…”, zajedljivo dodam sjećajući se jedne zgode, koja je priča za sebe…
     Dolje… Bilo je vruće, zadimljeno i smrdilo je na znoj, cigarete i štošta drugo, piva se sva prodala i moralo se ići u Benkovac po nju, jer više ništa ne radi (iza 21.30). Točna definicija Hada. Pod zemljom se skupila lijepa zbirka pankera, metalaca, “onih što slušaju hard core”, dilera, konzumera i “sasvim slučajnih pijanih/nafiksanih prolaznika”. Bendovi nisu dolazili po redu, niti se tko najavljivao, pa zapravo ne znam tko je tko. Čak nisam vidio ni plakat, nego sam zapravo načuo da će se svirati.
      Glazba je bila solidna, ali je štimung bio izuzetno slab. Najglasniji su bili bubnjevi, koji uopće nisu bili pojačavani, 

a gitare i vokali se uopće nisu čuli kod prvh par grupa. Ipak, našlo se i ponešto razumljivijih rifova i solaža u nekim laganijim dionicama, i sudeći po tome, glazba je bila savim solidna. Kasnije, tek zadnja dva-tri benda su i to pojačala i njihova je glazba resko zagrmila. Lice mi se spontano ozarilo.  Upravo zbog toga su mi se najviše svidjeli. Moram reći da, u ovakvim uvjetima, nije moguće pojačala “odvnuti” do mile volje, jer se, zbog skučenog prostora, na maloj udaljenosti zvučnika, odnosno instrumenata, stvara mikrofonija. A svi zamo kako to zvuči.
    Tematski je glazba, sve ukupno, mješavina “težih” stilova – od hard core-a, preko punka, do heavy solaža te thrash rifčina.
    Vokali su bili-manje više death, kod nekih bandova čak se i “rappa”, ali teško je prosuditi zbog već navedenih razloga. To je u neku ruku bilo smiješno, npr. kada je Luka zaključio: “Solidna muzika, šteta što nema vokala...” Ja sam se nasmijao te ga informirao, na što je slijedilo: “A, ima…e pa ja nisam ništa čuo…”
    Možda ste (greškom) stekli dojam da mi se svirka nije svidjela. Naprotiv, ovo je nešto najbolje što sam uživo čuo. Luka je se također složio da je sama ideja svirke genijalna, te da je čak i ovo izdanje bilo solidno. Njemu je za vjerovati jer je bio na koncertima Metallice, Iron Maidena i td., pa zna što valja.
    Lijepo je osjetiti pripadnost, biti sa istomišljenicima, slušati njihovu glazbu… Jako se osjeća duh solidarnosti i tolerancije, svi sviraju na istim pojačalima, posuđuju instrumente, svi se poznaju, savjetuju…
    Nažalost,  organizacija je prilično slaba. Došlo je previše bendova i dok svaki odsvira po jednu-dvije pjesme, a uštimavanje jako dugo traje… Službeni organizator zapravo ne postoji, nego bandovi pozovu svoje poznanike i druge bandove, bez reda, organizacije, rasporeda… Osim toga, jako je slabo prezentirano, vjerojatnost da saznate za takvo nešto je jedino ako znate nekoga iz tih bendova. A opet, bez obzira koliko malo ljudi znalo, opet ih se pojavi previše da bi stalo u taj podrumčić… Uprava grada je vrlo skeptična oko svega toga, ne dopušta nastupe vani, policija svako malo dolazi, rastjeruje… ipak, tu se nađe i pokoji dobronamjerni momak, pa pazi da se držimo ulaza, da se ne raštrkavamo, da će doći policija… I došla je. Oko 23.00 priči je bio kraj.
    Nadam se da će se još dosta poraditi na organizaciji i lokaciji samog događaja, da će policija biti više tolerantna i da će ovi pojačati malo svoje gitare. Jer ovo nam treba!