|
 Kratki pregled osmrtnica
rock-glazbe
Should I Stay Or Should I Go?
Profesiju rock glazbenika mogli bismo proglasiti jednim od najopasnijih
zanimanja. Gesla "Sex, drugs and rock'n'roll" i "Živi
brzo, umri mlad i budi lijep leš" mnogi su predoslovno shvaćali
i prerano završavali svoje mlade živote - poput Briana Jonesa, Jima
Morrisona, Elvisa, Sida Viciousa, da nabrojimo samo nekoliko imena iz
rock-panteona. No uprkos tome, rock je besmrtan i ne može nestati, već
se samo transformira u nove oblike.
Još od Roberta Johnsona, blues gitarista iz dvadesetih godina prošlog
stoljeća, koji je svoju vještinu, kako kaže legenda, stekao sklopivši
deal sa samim vragom (kao što znaju svi koji su pogledali "Tko
je ovdje lud?", zadnji film braće Coen), glazbenici iz ovog žanra
(gitara, bubanj i bas) nerijetko umiru "u čizmama". Zanimljiv
je u tom smislu slučaj Michaela Hutchencea, pjevača australske skupine
INXS i jednog od novijih primjera ove pošasti. Iako nije ostavljao dojam
depresivne osobe, a nije imao ni uobičajenih problema s drogom, čovjek
se objesio u hotelskoj sobi u Sydneyu. Lijep i mlad, naravno. Čak ako
i preskočimo žrtve prometnih nesreća, poput one kad su 3. veljače 1958.
na "dan kad je umrla glazba", u zrakoplovnoj nesreći poginuli
Buddy Holly, Richie Valens i Big Bopper, ostaje nam zastrašujući niz
onih koji nisu imali priliku ostariti.
Šezdesetih godina rock se uzimao kao eliksir besmrtnosti. Droge su bile
prijatelj i suradnik u mijenjanju pojavnog svijeta. Jedan od prvih koji
je to platio životom bio je Brian Jones, gitarist i glazbeni vođa Rolling
Stonesa u njihovoj ranoj fazi. Živio je luđački brzo i u svemu pretjerivao.
Protiv droge se borio alkoholom i obrnuto. Nedugo nakon što su ga u
ožujku 1969. izbacili iz banda, pronađen je kako pluta u bazenu svoje
vile. Ta smrt kao da je pokrenula lavinu, a idoli tadašnje mladeži,
a sadašnje legende, počeli su redom seliti s ove pozornice. Jimi
Hendrix,
čovjek za kojeg je, kao nekad davno za Roberta Johnsona, postojala samo
gitara, ugušio se u vlastitom izbljuvku 1970. u svojoj 27. godini. Za
njim je, zbog posljedica overdosea, otišla jedna od strastvenijih
pjevačica tog vremena Janis Joplin, također kao 27-godišnjakinja. Ni
sljedeći u nizu nije dočekao 28. rođendan - Jim Morrison, osporavani
pjesnik i karizmatični pjevač grupe The Doors, u koju se mnogi i danas
kunu. Progonjen svojim demonima, Morrison je zbrisao u Pariz, ali vrag
je i tamo došao po svoje. Pariško groblje Pere Lachaise postaje svake
godine u srpnju stjecište Morrisonovih poklonika, koji tamo hodočaste
pokloniti se "Kralju gušteru", što kod nekih Parižana u posljednje
vrijeme baš i ne izaziva
 oduševljenje,
s obzirom na manjak poštovanja što ga ovi Morrisonovi poštovatelji iskazuju
prema ovom posljednjem počivalištu njihovih brojnih uglednih sunarodnjaka.
Poput Briana Jonesa, i on se od svijeta oprostio u vodi, ali ne u bazenu,
nego u kadi, podlegavši, prema službenoj verziji, srčanom udaru. Tijelo,
navodno, nitko nije vidio, a i liječnik koji je potpisao smrtovnicu
misteriozno je, i opet navodno, nestao. To kod nekih neutješnih fanova
ostavlja tračak nade da je Jim još živ, no srećom, za razliku od
Elvisa,
on se ipak nešto rjeđe ukazuje u trgovačkim centrima i na postajama
podzemne željeznice. Kad bolje promislim, a i sam se ubrajam u poštovatelje
njegova lika i djela, nisam siguran da bi nam njegovo čudesno uskrsnuće
pružilo baš preveliku utjehu. Ako se Jim negdje skriva, nadam se da
vodi udoban život, ali možda je bolje da se drži dalje od mikrofona.
No, da nastavimo niz: Gram Parsons, "grievous angel", čovjek
koji je "izmislio" country rock, umro je 1973. kao, pogađate
već, 27-godišnjak. Keith Moon, bubnjar utjecajne britanske grupeThe
Who umro je 1978. povrativši u snu, a isti je uzrok smrti (jedan od
popularnijih, kako se čini) još jednog bubnjara još jedne utjecajne
britanske skupine - Johna Bonhama iz Led Zeppelina 1980.
Sve te smrti, ma kako tragične i prijevremene bile, nisu izazvale takvu
zbrku i šok kao odlazak Kralja, jedinstvenog i neponovljivog Elvisa.
Elvis Presley bio je više od zvijezde - već za života poprimio je razmjere
mita i bio okružen aurom besmrtnosti. Tuga i nevjerica nakon njegove
smrti dugo su se opirale nepobitnim činjenicama da je taj čovjek bio
hodajuća ljekarna i da se hranio uglavnom tabletama. Od njegove smrti
1977. kruže legende o njegovim pojavljivanjima i ukazanjima vjernim
obožavateljima, pa tako u Americi gotovo da svatko, ako ga već osobno
otad nije vidio, onda barem poznaje nekoga tko jest.
Jedna od najmunjevitijih, pak, karijera pripada engleskom
punkeru
Sidu Viciousu, koji je svojoj mami i tati bio poznat kao John Simon
Richie. Počeo je kao najagresivniji pripadnik publike na koncertima
Sex Pistolsa, da bi se kasnije popeo na stage kao basist i sinonim
za nered i poroke iste te grupe. Nakon raspada benda 1978. odlazi u
New York s djevojkom Nancy Spungen, gdje se njih dvoje odaju omiljenim
aktivnostima - drogi i perverzijama, što je sve vrlo plastično prikazano
u sjajnom filmu Sid i Nancy, britanskog redatelja Alexa Coxa.
Obuzeti narko ludilom nabavljaju veliku količinu heroina i dva lovačka
noža, što je završilo kobno za Nancy. Sid je optužen za ubojstvo, ali
2. veljače 1979. i sam umire od overdosea, ne dočekavši suđenje.
A ni svoj 22. rođendan.
Tek za koju godinu stariji bio je karizmatični Ian Curtis, pjevač obećavajuće
skupine Joy Division, kada je 18. svibnja 1980, neposredno pred odlazak
na prvu američku turneju i izlazak komercijalno najuspješnijeg albuma
Closer, izmaknuo stolicu ispod vlastitih nogu.
 Jedan
od bizarnijih priloga ovom crnom nizu dogodio se u New Yorku 8. prosinca
1980. pred zgradom Dakota na Upper West Sideu. Tamo je skončao John
Lennon, jedan od svega nekoliko uistinu značajnih umjetnika rock kulture,
nedugo nakon što je objavio hvaljeni album Double Fantasy i spremao
se za svjetsku turneju. Bivšeg Beatlea sedam je puta ustrijelio poremećeni
fan Mark David Chapman, koji je svega nekoliko sati ranije dobio
autogram od svog idola.
Karijera američke grupe Grateful Dead posebno je bogata materijalom
za ovaj tekst, što čovjeka navodi na pomisao da su možda trebali odabrati
neko drugo ime. Najviše su stradali klavijaturisti - od četiri, preživio
je samo jedan. Ron "Pigpen" McKernan, Keith Godchaux, Brent
Mydland otišli su tim redom, mahom zbog droge, a i veliki gitarist i
vođa grupe Jerry Garcia 1995. je izgubio bitku sa heroinom.
Ni konzervativne 90-te nisu, dakle, ukrotile divlju rockersku narav:
crnoj listi pridružena su imena osebujnog pjevača grupe Queen Freddija
Mercuryja, koji je 1991. podlegao AIDS-u, zatim već spomenutog Michaela
Hutchencea (1960-1997), Kristen Pfaff, basistice grupe Hole koja umire
1994. od predoziranja heroinom, Shannona Hoona iz grupe Blind Melon
1995. od istog uzroka, Tupaca Shakura, stradalog u revolveraškom obračunu
1996. i, naravno, možda i najdarovitijeg među njima, nesretnog Kurta
Cobaina, stvaralačku snagu čitave grunge kulture. Kurt kao da je želio
samo malo privatnosti, ali ju je izgubio stekavši slavu. Droge su bile
nadomjestak za istinski bijeg. Nakon nekoliko predoziranja i prijetnji
samoubojstvom, 8. travnja 1994. pronađen je mrtav u kući u Seattleu,
glave raznesene pucnjem iz puške. U oproštajnoj poruci je napisao: "Kad
se ugase svjetla i kad trebam izaći na pozornicu… ne mogu vas prevariti,
nikoga od vas. Najgori
zločin koji mogu zamisliti je da pljačkam ljude lažima i pretvaranjem
da se savršeno zabavljam. Imam božanstvenu ženu i kćer koja me podsjeća
na mene kakav sam nekad bio, dok puna radosti i ljubavi ljubi sve
 oko
sebe, jer su svi dobri i nitko joj neće nanijeti zlo. Ne mogu podnijeti
pomisao da Frances može postati jadni autodestruktivni, mrtvi rocker
poput mene. Courtney, molim te izdrži, zbog Frances. Za njezin život
koji će biti toliko sretniji bez mene. Volim vas!!!"
Pri kraju ovog popisa valja još samo podsjetiti na brojne slučajeve
istaknutih protagonista rock scene, koji su svoju zlu kob jedva izbjegli.
Bob Dylan, primjerice, 1966. skoro je izgubio život u motociklističkoj
nesreći, Keitha Richardsa često sarkastično nazivaju sljedećim rock
lešom, a poznato je da su se mnogi jedva iščupali iz sedla najpogubnijeg
horsea na kojem su ikad jahali, od Erica Claptona i Iggyja Popa pa do
cjelokupnih Red Hot Chili Peppersa. Hoće li se crne brojke nastaviti?
Poznavajući narav rock'n'rolla: "The show must go on."
Josip Dukić E3
Srednja škola kneza Branimira Benkovac
|