|
 |
|
 Škola je svojim polaznicima i djela-tnicima odlučila
prirediti nezaboravni izlet u Nacionalni park Sjeverni Velebit povodom
Dana škole. Tako smo se 4. lipnja 2010. otrgnuli od svih naših
svakodnevnih poslova te se uputili prema tom iznimno lijepom i
jedin-stvenom odredištu.
Četiri Autobusa s učenicima, njihovim profesorima, ravnateljem i
ostalim djelatnicima škole ponajprije su se uputili prema "Vili
Velebita" koja po visini zaostaje za Dinarom, Kamešnicom i Biokovom,
ipak ta planina ima središnje mjesto u kolektivnoj svijesti hrvatskog
naroda. Ona je sastavni dio našeg nacionalnog identiteta, simbol
Hrvatske i jedan od elemenata naše prepoznatljivosti u svjetskoj
zajednici. U duhovnom reljefu Hrvatske Velebit je zaslužio to mjesto
svojim položajem, izgledom i značenjem u životu njezina stanovništva.
Dobro je to zapisano u Hrvatskoj domoljubnoj popjevki: "Oj ti vilo,
vilo Velebita, Ti našeg roda diko, Tvoja slava jeste nama sveta, Tebi
hrvat' diko Ti vilo Velebita, Ti našeg roda diko."
"Svijetla planino moga zavičaja, očiju tamnih od snjegova
bijelih, isplakana suzo krika i očaja uvijek se tvome pogledu veselih;
doline su tvoje često maglovite, vrhovi postelja oblacima sivim",
stihovi su koji opisuju klimatske prilike toga dana koje nisu uspjele
omesti naš plan obilaska nacionalnog parka Sjeverni Velebit koji je zbog
izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i
iznimnih prirodnih ljepota na relativno malom prostoru proglašen
nacionalnim parkom 09.06.1999. godine. Osamljeni, vječni posrednik
između mediteranske i kontinentalne Hrvatske, odolijevajući snažnim
naletima vjetrova, udarima gromova, kiši, snijegu, ledu, mrazu i suncu,
ponosno se izdiže milijunima godina i priča veličanstvenu priču svoga
nastajanja, putovanja i rasta. Ovo područje nacionalnog parka s punim
pravom možemo nazvati prirodnim geološkim muzejom. Ovdje je pohranjena
najočuvanija, najljepša i najdeblja "knjiga" sedimentnih karbonatnih
stijena. U savršenom skladu prirodne sile podarile su ovom području
najljepše krške morfološke i hidrogeološke fenomene, te ga uvrstile u
svjetski vrh krške morfologije. U dugom vremenskom nizu, putujući kroz
prostor i vrijeme, sedimentne stijene danas govore o različitim morskim
dubinama u kojima su nastajale, o periodima izdizanja iznad morske
razine, o bezbrojnim oblicima životinjskog i biljnog svijeta koji su u
tim vremenima živjeli, velikim razlamanjima i pucanjima zemljine kore, o
klimatskim prilikama, o snažnom mehaničkom i kemijskom djelovanju vode.
Iz njenih danas otvorenih stranica iščitana je povijest njegovog
stvaranja kroz više od 200 milijuna godina.
Park je ispresijecan brojnim plani-narskim stazama. S planinskih vrhunaca
pruža se prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane. Kulturna baština
parka očituje se u brojnim ruševinama starih stočarskih stanova, kuća i
suhozida, koji svjedoče o prošlim vremenima kada je ovo područje
naseljavao znatno veći broj ljudi, koji se kasnije raselio po svijetu,
ostavivši samo tragove svoje nazočnosti na ovom iznimno lijepom i
neponovljivom prostoru.
U Parku prirode Velebit, na oko 800 metara nadmorske visine nalazi se
Krasno - jedno od naših najvećih planinskih naselja. Ovdje smo, nakon
zajedničkog ručka u restoranu, slavili Misu zahvalnicu koju je u
koncelebraciji s mjesnim župnikom, predvodio mons. Joso Kokić, ravnatelj
škole.
|
|
 |
|
"Pohitimo biti dobra vijest"
Misa zahvalnica u svetištu
Gospe od Krasna
Misu zahvalnicu učenici i djelatnici
klasične gimnazija proslavili su u petak 4. lipnja u svetištu Majke
Božje od Krasna na Velebitu.
U Krasnom pitomom podvelebitskom selu, smještenom je na najvećoj
nadmorskoj visini u Hrvatskoj (714 m) slavili smo misu zahvalnicu. Uz
učenike na misi su sudjelovali i njihovi profesori te ostali djelatnici
škole. Na samom početku misnog slavlja ravnatelj je pozvao da zahvale
Bogu za sve dobro koje nam je učinio, za ljepote prirode kojima se
svakodnevno kao i za sve dobro koje nam je pružio kroz proteklu ovu
školsku godinu..
U prigodnoj propovijedi ravnatelj je istaknuo kako "Bit poruke i
pouke naše vjere da je Isus došao u susret čovjeku i svijetu kojeg je iz
ljubavi stvorio. To je izvor i razlog čovjekovoj radosti i veselju:
kliči od radosti... veseli se... ne boj se... jer - Bog tvoj u sredini
je tvojoj...
Bog želi da to i takovo življenje i su-sretanje čovjek ostvaruje u
svojoj svakidašnjoj komunikaciji s drugim čovjekom i svijetom. Najbolji
primjer za to je susret Marije i Elizabete. Događaj je to pun radosti,
dobrih vibracija, izvrsne poruke i življenja čovjeka iz spomenutog
susreta Boga i čovjeka. Pogledajmo samo taj niz glagola u klicanju:
pohiti ...uđe... pozdravi... Elizabeta: začu... zaigra od radosti...
napuni se Duha... povika... blagoslovi: Marija: veliča... klikće...
Stavimo pred to zrcalo svoje živote, svoja posjećivanja i susrete, kad
jedni drugima idemo na rođendane i imendane, vjenčanja i krštenja ili
"obične" svagdanje susrete u školi. Hitimo li pritom u pravilu ili se
nevoljko "vučemo"? "Ulazimo" li uistinu jedni drugima - u kuće i u srca,
po-zdravimo li doista ili možda za-bolimo jedni druge....? Jesmo li još
uopće sposobni jedni druge za-čuti pored tolikih akustičnih uređaja koji
su nas, poput zvučnih kulisa, jedne od drugih odvojili? Otkako smo se
oboružali mobitelima, zavaravamo se umišljajem da smo komunikativniji.
Ima jedna stara izreka "stavi prst u more, pa si povezan s cijelim
svijetom" koju su ljudi današnjice pretvorili u "stavi mobitel na (ili
u) uho, pa si povezan s čitavim svijetom. A zapravo se čini kao da smo
stavili prst u uho i ne čujemo ni sebe, ni svoje najbliže, nikoga....
Provjerimo malo obogaćuju li nas naši susreti ili nas umanjuju?
Zapravo su-srećemo li se više uopće? Riječ "susret" dolazi od korijena
"su-sretan", što doslovno znači biti s drugim i u drugome. Valjalo bi se
pitati s kakvim vijestima hitamo jedni drugima ususret. Uzmimo za
primjer Sokrata kojemu je jednom prigodom dohitao prijatelj, očito
goreći od nestrpljenja da mu prenese što se na trgu o njemu govori.
Mudrac ga dobro poznavao pa ga zaustavi i upita: je li vijest koju mi
nosiš dobra? - Pa, baš i nije! A je li istinita? - Ne vjerujem! - A mogu
li živjeti da je i ne čujem? - Dapače! Sokrat odlučno zaključi: - onda
mi ništa ne govori! Ne čini li vam se, da bismo trebali učiti od
Sokrata. I napokon iznad svega se upitati: gdje smo to zagubili radost,
Znamo li se radovati? Mi. kršćani, baštinici Evanđelja koje je Radosna
vijest. Osobito mi kršćani u Hrvatskoj, a navodno nas je 88%. Gdje nam
je ta radost? Zašto smo pretvorili Hrvatsku u zemlju bez osmijeha, u
meridijan pesimizma i domovinu svakidašnjih jadikovki. Stoga: POHITIMO
BITI DOBRA VIJEST.
Ovim riječima vođeni vratili smo se svojim kućama osvježeni
"Riječju života" koja stvara i sve čini sposobnim za nove životne
pothvate, nadahnuća, .......
Redakcija RivaOn
Klasične gimnazije Ivana Pavla II.
|
