|


|
|
Uoči svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana učenici naše
škole, koji u svom izvannastavnom programu već više go-dina realiziraju
aktivnosti koje potiču domovinski odgoj u školama njegujući domoljublje,
u pratnji vjeroučiteljice s. Viktorije i prof. Elvire Katić obišli su
gradsko groblje te s molitvom na usnama i u srcu zapalili svijeće
sjećanja na gro-bovima naših branitelja i svećenika.
Stojimo uz grob onih čija su imena duboko uklesana u povijest naše
domovine. I uopće, u povijest našega grada, života, naše duše. U
suvremenom svijetu sve je više onih koji su na različite načine lišeni
obitelji i njezine povijesti, sve više onih koji su istrgnuti iz slijeda
naraštaja.
Ima ih - istina, sve manje ih ima - koji se rađaju, odrastaju, žive
i umiru u istim prostorima u kojima je protekao životni vijek njihovih
roditelja, baka i djedova, pa i naraštaja koji su im prethodili.... Naći
se u prostoru "njihovog posljednjeg izdaha", može biti silno blagoslovno
iskustvo u smislu prostranijeg ogledala pred kojim čovjek nužno osjeti
potrebu i za snažnije izraženim smislom, za prostranijom zahvalnošću.
.... Već sutra - ili ne odviše potom - i mi ćemo se na svoj način
pribrojiti slijedu naraštaja koji su prethodili nečijem životu.
Priča - Tijek Kad je bilo jasno da će učitelj umrijeti, učenici su bili potišteni. Učitelj, smiješeći se, reče: "Ne vidite li da smrt daje ljepotu životu?" "Ne. Voljeli bismo da nikada ne umreš." "Što god je istinski živo, mora umrijeti. Gledajte cvijeće: jedino
plastično cvijeće nikada ne umire."
Redakcija RivaOn
Klasične gimnazije Ivana Pavla II. |