|
 |
|
Prošlog petka, 19. listopada 2004. nas tridesetak
srednjoškolaca pod vodstvom četvero profesora i samo jednog vozača
zaputilo se u "bijeli" Zagreb. I naravno da atmosfera već u 7 ujutro ne
može biti "ludilo brale". Većina učenika (a i profesor Aljoša) velik dio
puta, odnosno autoceste do Zagreba, je prespavala. Začudo, kad smo došli
u hrvatsku metropolu i nije bilo toliko hladno koliko smo po prognozama
očekivali. Osim nas ispred Klovićevih dvora našlo se još nekoliko
srednjih škola, a po mojim procjenama bilo je stotinjak srednjoškolaca.
 Kroz "Hrvatsku renesansu" prošli smo bez kustosa, ali uz pomoć
prof. Predovana i ekipe. Ova je izložba, prije Hrvatske, bila
postavljena u Francuskoj, a na najbolji način pokazuje da smo prije 500
godina bili u Europi. Šibenska katedrala i njeni graditelji Juraj
Dalmatinac i Nikola Firentinac, braća Vranjanin, dubrovački ljetnikovci,
naši umjetnici, ali i naručitelji umjetnina, svjedoče o živoj kulturnoj
djelatnosti i prožimanju hrvatske kulture s najnaprednijim stremljenjima
tog razdoblja.
Kroz "Stoljeće gotike na Jadranu" provela nas je mlada kustosica
ili kako je ona rekla "vodička", koju je bilo jako zanimljivo slušati.
Izložba, inače, kroz šezdesetak slikarskih djela, bolje ili lošije
sačuvanih i dopremljenih iz svih naših primorskih županija, predstavlja
slikarstvo gotičkog razdoblja (14. stoljeće). Glavni junak izložbe je
mletački slikar Paolo Veneziano, koji je u našim crkvama i samostanima
ostavio neka svoja značajna djela, poput slikanog raspela u
Dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Unatoč suženoj tematici kojom se
tadašnje slikarstvo bavilo – Bogorodica s djetetom i Raspeće su, uz
prikaze brojnih svetaca, jedine teme – slike nam otkrivaju stoljeće
izrazite osjećajnosti i pojavu novog humanizma i blagosti, umjesto
ranije ozbiljnosti i strogoće.
Ipak, kolikogod da je bilo poučno, mi smo jedva čekali da nakon 2
sata izađemo na slobodu. Onda smo nagrađeni s jednim satom slobodnog
vremena za ručak. Svatko se vratio sa svojom pričom o zgodama i
nezgodama s ručka, a nas par cura gotovo je ostalo bez njega. I to ne
zbog dijete ili nečeg sličnog, već zbog nerazumijevanja konobara, kojima
nikako nije bilo jasno da mi zbilja moramo ići i da nas čeka još
trideset ljudi. A da stvar bude još gora, počela je kiša. Srećom nije
bilo pljuska, pa smo po toj donekle podnošljivoj kiši petnaestak minuta
pješačili do "Mimare". Kako gotovo nitko nije imao kišobrana, napola
mokri ušli smo u ogromnu zgradu muzeja Mimara, i to točno
 na vrijeme.
Tamo nas je čekala još jedna, uistinu fascinantna izložba – 7000
godina perzijske umjetnosti, kroz koju nas je provela jedna gospođa.
Zbilja smo imali čast pogledati jednu takvu izložbu, koja se samo jednom
u 50 godina seli iz Irana u neku drugu zemlju. Ogromno vremensko
razdoblje od 7000 godina, od prapovijesti do arapskog osvajanja,
predstavljeno je raznim uporabnim i umjetničkim predmetima, koji govore
o usponima i padovima jedne moćne civilizacije, ali i o opstojanju i u
najtežim vremenima.
Kiša je prestala taman kad smo završili pa smo sljedeća 2 sata proveli
lunjajući po Zagrebu… Na povratku očekivano raspoloženje: pjesma, smijeh
itd. Gotovo svi, a posebno neki "talenti" iz G2 uključili su se u "karaoke
party", odnosno novu epizodu audicije za "Hrvatskog idola". Ni prof.
Kesić nije ostao ravnodušan, pa nam se pridružio otpjevavši "Lipu moju",
"Projdi vilo" i još neke pjesme po našim narudžbama. Čitavim putem do
Benkovca čula se pjesma, a osjećalo izvrsno raspoloženje svih prisutnih.
Ipak oni kojima nisu odgovarali hitovi sa zadnjih mjesta, spas su
pronašli u discmanima…
Julijana Bačić
Srednja škola kneza
Branimira Benkovac |
