|
 |
|
 U prepunoj dvorani Hrvatske kazališne
kuće Zadar, u okviru redovne kazališne sezone, 15. studenog 2004.
izvedena je predstava Arijane Čuline, u režiji Georgija Para, "Jo ča je život lip ili Splitska
kvatrologija".
"Jo ča je život lip ili epska kvatrologija" prvi je
dramski tekst Arijane Čuline koje je bio predstavljen zadarskoj publici
u ponedjeljak 15. studenog 2004. u kazališnoj kući Zadar.
Unatoč večernjoj hladnoći zadrani su posjetili predstavu u rekordnom
broju, tražila se je karta više.
U predstavi su igrali najpoznatiji glumci Splitskog kazališta, kao
što su: Ecija Ojdanić Viljac, Tajana Jovanović, Arijana Čulina, Josip
Genda, Ratko Glavina i još mnogi drugi.
Predstava je bila popraćena izuzetno kvalitetnom scenografijom te
scenskom glazbom za koju je zaslužan ravnatelj zadarskog kazališta
Renato Švorinić.
Cijela predstava trajala je duže od dva sata, tako da je bila
održana desetominutna stanka koja je i i samu predstavu tematski
podijelila u dva zasebna dijela.
Prvi dio je kroz dijalog dviju djevojaka donio njihove životne
priče na izuzetno komičan način, tipičan za izričaj Adrijane
Čuline, a u cijelosti u duhu svih dosadašnjih Čulininin monologa. Komiku
nije toliko izražavao sadržaj teksta koliko način na koji su taj dijalog
djevojke iznosile, način na koji su se izražavale. Dalmatinski dijalekt,
prepun psovki i pokoji vulgariziran pokret tijela dodatno je nasmijavao
publiku.
Potom se fokus priče "seli" se u okvir dviju potpuno različite
obitelji. One kroz kućne svađe iznose svoju bračne vizije, svoju lošu
stranu zajedničkog življenja. Upravo taj dio predstave najviše je
zaintrigirao i zaokupio pozornost publike. Predstava je dobila na ritmu,
jer se publika mogla poistovjetiti sa stvarnim, osobnim životom. Možda
je bilo ugodno gledati (i poistovjetiti se) nešto što obitelji često
same doživljavaju, pogotovo u
 konfliktu muško-ženskih nesuglasica.
I drugi dio predstave nosi naš, dalmatinski duh. Dva dalmatinca
sjede u caffeu i razgovaraju o "smislu života", o tome kako im je lijepo
sjediti na suncu i ništa ne raditi. U tijeku njihove rasprave u caffe
bar ulaze gotovo svi likovi iz prethodnog dijela predstave i istresaju
svoje probleme pred cijeli narod. Normalno, njihove ispovjedi su
uokvirene burnim humorističnim dosjetkama s kojima i završava predstava.
Sagledavajući ovaj Čulinin tekst i cjelokupnu izvedbu, moramo
napomenuti da predstava i ne doseže neke visoke umjetničke vrijednosti,
koliko donosi atraktivnost. Njenu najveću vrijednost čini komičnost
govora i karaktera, kao i komičnost situacija, tipične za naše
podneblje, a time i za autoričin način izražavanja o našim svakodnevnih
događanjima. Isključivo humorističan žanr i vrlo velika jednostavnost,
povezanost sa svakodnevicom čine ovu predstavu vrlo zanimljivom i
gledljivom, tako da uopće nije upitna budućnost njegovo izvođenja diljem
pozornica lijepe naše.
M. Sabolić i I. Smolić |
