Na adresu redakcije RivaOn pristigao je zanimljiv e-mail kojeg smo odlučili objaviti u cijelosti. Očito je netko želio čestitati novim generacija, uspoređujući ih sa svojim odrastanjem. Pridružujemo se čestitkama:

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka.
Pili smo vodu iz cijevi, a ne iz boca. Užas!
Jeli smo kolače, kruh i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli.
Zamislite, stalno smo se sami igrali vani.
Dijelili smo sendvič ili jedno gazirano piće sa četiri prijatelja, i nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeći kariče na balinjere iz raznoraznih otpadaka i onda se spuštali nizbrdicom, tek tada shvaćajući da smo zaboravili na kočnice.
Nakon što smo se nekoliko puta dobro razbili i izgrebali, naučili smo riješiti problem.
Otišli smo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan. Vraćali smo se kući kada bi se upalila ulična svjetla.
Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa, pet TV programa, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izašli smo iz kuće i našli ih.
Igrali smo nogomet ili graničara, a lopta bi nas ponekad zbilja zaboljela.
Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi.
To su bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas samih, a tako su i roditelji mislili.
Tukli smo se na "fuge" i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo.
Vozili smo se biciklom ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali sa njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti nositi sa razočaranjem.

Neki učenici nisu bili pametni kao ostali pa su dobivali jedinice, a nekada su pali razred i morali ga ponavljati. Užas !!!!!!!!!
Učili smo za popravne, jer smo znali da i mi možemo pasti godinu, bez obzira na prosjek škole ili dopis ministra.
Zamislite, onda smo poštivali nastavnike jer su nas učili. Poštivali su ih čak i roditelji.
Testovi se nisu prilagođavali iz bilo kojeg razloga. Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje, ako smo imali problema u školi ili sa zakonom, bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to! Užas!

Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, riešavatelja problema i izumitelja, IKADA. !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se sa time nositi.

I vi ste takvi!
Čestitamo.