|
|
|
To jutro budilica mi po prvi put u ovoj školskoj
godini nije zvučala poput najjezivije glazbe iz horor filmova. Uzrok
tomu je vjerojatno činjenica da je podsvijest reagirala prije svijesti
koja nije bila svjesna zbog čega se to događa, odnosno podsvijest je u prvi
plan dovela nešto dobro, postavila je odlazak u Zagreb na prvo
mjesto, i time ublažila posljedice prisilnog buđenja. Naime, u petak
nismo imali školu, a danas (ponedjeljak, 13. listopada) idemo u Zagreb.
Dobro, oko pakiranja nećemo gubiti puno vremena - hrana, nešto pića,
majica rezerve, kišobran i to je to, i naravno najteži dio:
izmamljivanje džeparca - poput aukcije u obrnutom sustavu vrijednosti.
Napokon obje strane su zadovoljene i sad pravac škola. Ekipa je na
okupu.
 Lagana kiša nam ne kvari raspoloženje. Ulazimo u autobus i tražimo
prikladna sjedala. Podrazumijeva se da je to oko zadnjeg reda. Tko nije
dovoljno brz za uhvatiti zadnje sjedalo trpjet će klaustrofobični
osjećaj uzrokovan nedostatkom manevarskog prostora za noge.
Autobus je krenuo svi smo još uvijek pospani i nerazgovorljivi.
Nakon sat i pol vožnje zaustavljamo se na benzinskoj 20 minuta. Popijemo
makijato. Kofein pozitivno djeluje na raspoloženje. Nakon nekog vremena
ponovno se zaustavljamo, gdje nekima polazi za rukom zamalo zaglaviti u
WC-u. Do Zagreba nastavljamo u dobroj atmosferi.
Stižemo u oko 13 sati pred katedralu, odakle pješačimo do Sabora.
Profesori nam daju nešto vremena za kratku šetnju, a zatim se svi
ponovno sastajemo kraj zgrade Sabora, gdje nas čekaju volonteri -
simpatični studenti. Prije toga smo kao na aerodromu prošli kroz
detektore metala i pregled prtljage. Vodiči nas vode uza stube koje se
granaju u dva djela. Mi idemo desno na terasu, gdje se susrećemo sa
statuama velikana hrvatskoga prošlosti, poput Stjepana Radića i Ante
Starčevića, koji su se zalagali za napredak države, nacionalni
identitet, hrvatski jezik, zaštitu malih ljudi i neovisnu državu sa
saborom kakav danas djeluje. Na stropu primjećujemo detalj neba, koji,
kako nam je objašnjeno, simbolizira snagu Sabora tj. iznad vlasti sabora
je samo Bog.
Krenuvši prema glavnoj hali zaustavljeni smo zbog zabrane ulaska
zbog sigurnosnih razloga, te nam se kao alternativa nudi odlazak na
balkon iznad glavne hale koji je podijeljen na tri dijela: prvi za
novinare, drugi za važne osobe iz stranih delegacija koje promatraju
sjednicu i treći za obične građane kojima je ispunjena želja za
sudjelovanje. Prvo što smo primijetili je da dvorana uživo izgleda tri
puta manje i da su im fotelje vrlo udobne. Doznali smo i da je prilično
teško pratiti sjednicu uživo, jer se zbog šumova slabo čuje osoba koja
izlaže. To je na neki način podređeno potrebama televizijskih
gledatelja, jer oni čuju ono što se govori izravno preko mikrofona. Naši
nam vodiči tad prepričavaju šaljive i istinite anegdote vezane za
pojedine saborske zastupnike. Svi zajedno selimo se potom u sporednu
prostoriju, koja služi za razgovore s novinarima i slične stvari. Vodiči
nam tad ukratko objašnjavaju kako funkcionira sabor, kako se izglasava
zakon, koliko ima zastupnika i sl. Tad nam je dozvoljeno stati za
govornicu i fotografirati se usred političkog govora ili pak oponašati
neke od političara. Mnogi su učenici izazvali smijeh sviju prisutnih
svojim grimasama.
Tad se ušetao i jedan pravi političar - Šime Lučin. Predstavio se,
a nakon toga su uslijedila pitanja, koja su doista bila raznolika. Teme
su zadirale u mnoge sfere života: od razgovora o budućnosti našeg kraja,
preko modernizacije naše škole, budućnosti zemlje i ulasku u Europu,
pitanje domaćeg sporta, do budućnosti našeg vinogradarstva ulaskom u EU.
Na sva ta i druga pitanja naš sugovornik je korektno odgovarao, iako je
bilo pitanja oko kojih je okolišao načinom svojstvenim političarima.
No,
sve u svemu, prilično smo zadovoljni kako je sve prošlo, iako nismo
vidjeli druge političare, osobito one iz vladajuće koalicije, što nas je
pomalo razočaralo. Zahvalni smo se oprostili od Šime, u nadi u
ostvarenje nekih naših prohtjeva i zaputili se prema izlazu. A naši
želuci s optimizmom i vjerom u skori bliski susret s nekom zalogajnicom
sa strpljenjem zajedno s nama napustiše sabornicu. Nakon zadovoljenja
osnovnih potreba, ostalo je vremena za još jednu kratku šetnju hladnom
metropolom i povratak do autobusa. Tamo smo u opuštenom čavrljanju s
profesoricom dočekali ostale članove ekspedicije.
Svi su na broju i
spremni smo za povratak, zahvalni udruzi GONG na financijskoj podršci,
te na vremenu koje su nam poklonili njihovi volonteri. |
