Kako ubiti predsjednika

   Otvaranje ovogodišnje kazališne sezone u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar obilježio je Teatar ITD iz Zagreba sa dramom Mira Gavrana "Kako ubiti predsjednika", u izvrsnoj režiji Zorana Mužića.

   Radnja ove drame smještena je u našu suvremenost, a glavni junaci su dva brata i njihove životne družice. Nakon devet godina provedenih u Americi, mlađi brat se vraća kući. Među braćom dolazi do sukoba zbog različitog shvaćanja života, a u tom sukobu s jednakom žestinom sudjeluju i njihove partnerice.
   Radnju ove predstave pokreću dva brata i njihove žene a sve u stalnim međusobnim sukobima stavova. Naime, zaplet radnje nastaje kada stariji brat dozna da mu u posjet dolazi mlađi brat isti onaj koji je otišao studirati u Ameriku i o kojem nije imao traga ni glasa već devet godina.
   Mlađi brat, stigavši nazad, pun novih ideja, ideala i mišljenja, pokušava nametnuti svoje nove stavove. Upravo njihovo potpuno razilaženje o globalizmu, globalizaciji, ostalim političkim i sociološkim pitanjima čine sukob neizbježnim. Na njihovo različito shvaćanje života nadovezuju se isto tako žestoki sukobi njihovih supruga.
   Vrhunac je priznanje pravog razloga povratka i daljnjih planova mlađeg brata. Doskora Priznajući starijem bratu da stoji iza organizacije čiji je glavni cilj ubiti predsjednika SAD-a koji dolazi u posjet čini još veću pogrešku. Brat ga ne razumije, a zaručnica ga ostavlja. Na kraju ostaje sam.
   Kraj predstave donosi i preokrete u spoznaju ženskih likova, pogotovo o ženi starijeg brata, ravnateljici psihijatrijske bolnice. Ona kuje plan kojeg iznosi suprugu. Njegova osnova je onesposobiti mlađeg brata, bilo psihički ili fizički, u njegovim naumima sve dok predsjednik ne otiđe.
   Plan se realizira i ona ga, tih nekoliko dana boravka predsjednika, drži pod lijekovima. Kada se sve u javnosti stišalo, daje mu je injekciju koja će njegove mentalne sposobnosti dovesti na minimum, odnosno na razinu dvogodišnjeg djeteta.
   Finale svih zbivanja je kada stariji brat na simpoziju drži govor o globalizaciji i globalizmu....
  Cijela priča spoj je preplitanja prošlosti i sadašnjosti, političkog i intimnog, a upravo to dovodi do dramske napetosti i neočekivanih obrata u kojima se mogu prepoznati likovi svakodnevice.
   Sama gluma bila je zapanjujuća i doslovno je vezivala publiku uz svoju naraciju, za razliku od teme koja je bila iscrpljujuća i, prosto rečeno, pomalo dosadna. Normalno da svatko ima pravo na svoje mišljenje i sud o predstavi, ali je veći dio mlađe publike vjerojatno doživio predstavu, kroz duge i naporne rasprave o već spomenutoj politici i temama koje se vežu na nju, kao dosta dosadno nizanje priča. Prilično je bio naglašen konflikt i razmimoilaženje mišljenja dvoje braće različitih generacija, a upravo je to osnova zanimljivih obrata i sukoba, bez obzira na temu koju je Miro Gavran stvarao kao primarni konflikt.

Martina Sabolić

Riječ redatelja Zorana Mužića:    Duboka uronjenost u svakodnevnicu i upitanost nad budućnošću, vrline su najnovije Gavranove drame 'kako ubiti predsjednika'. Pred nama je izazov praizvedbe teksta koji postavlja brojna pitanja, pružajući na svako od njih četverostruke odgovore. Na temeljima broja četiri (četiri strane svijeta, četiri godišnja doba...) Gavran je izgradio svoju priču. Pred nama su četiri uvjerljivo modelirana junaka, a svaki od njih u ovoj drami zauzima svoj stav prema dobru i zlu, prema samome životu.    Gavran je, kako dolikuje vrsnome dramatičaru, nastojao opravdati svako lice, dok se gledatelju ostavlja da prosudi koji je od prikazanih likova odabrao najbolji odgovor na izazove naše suvremenosti.    I autor i redatelj su u svome radu pošli od stava kako suvremeno kazalište nije pozvano da sudi, nego da bitne probleme naše suvremenosti i naše egzistencije prepozna i artikulira, te pomogne gledateljima da slobodnom voljom i nakon osobne prosudbe odaberu 'svoj' odgovor i svoj put.    Ova drama je svojevrsna partija pokera u kojoj svako od četiri lica ima jake karte, čime su postavljeni temelji za snažnu dramsku igru kojoj smo nastojali odgovoriti glumačkim i redateljskim sredstvima, bivajući svjesni da u ovakvoj vrsti dramaturgije ono ŠTO govorimo ni na trenutak ne smije biti manje važno od onoga KAKO to govorimo.