|
|
Evo mene opet. Konačno sam se naspavao. Ubilo me tulumarenje na sjeveru. i kao što svi znate prije točno dva mjeseca sam došao u Švecku i danas službeno slavim svoju drugu mjesečnicu ovdje. U ova dva mjeseca sam se skoro u potpunosti priviknuo na novi način života.
Jedini malo veći problem mi je još uvijek predstavlja vrijeme. U paklu je hladno, a ne vruće! Temeperatura je redovito ispod nule, dani naglo postaju sve kraći, ubrzo ću doslovce cijeli dan biti u školi, i stvarno ne razumijem što ljudi vide u snijegu!!! Kako se netko može diviti snijegu? Tom bijelom smeću koje je samo još gora zamjena za kišu, bez obzira na sve skafandere, i bez obzira na sve šalove koje natrpaš na sebe snijeg uvijek nade neku malu rupicu i
uspjeti kliznuti niz vrat. Po kiši barem možeš nositi kišobran, ali po snijegu te svi čudno gledaju i smiju ti se, a da ne pričam u kakvom je sve stanju sve oko tebe. Nikad ne znaš da li hodaš po ledu ili blatu. A da bi dan bio još hladniji imaš i vjetar kojeg ne možeš ničim zaustaviti, prodire kroz tebe kao nož kroz maslac. No, u najveću depresiju te baca to što su svi drugi u trenerkama, kratkim rukavima i uopće im nije hladno! Uglavnom, neću više opisivati vrijeme jer ovdje sam još mjesec dana, a prava zima tek počinje. Ako nastavim ovako nestat će mi usporedbi i epiteta.
No, dobre vijesti su da mi se sve više sviđaju njihova kava (tj. fika) i njihov čaj. Čak mi ni njihova (ne)upotreba šećera više ne smeta. U Švedskoj ljudi mrze šećer kao u Italiji ketchup. Najpopularniji slatkiši su im slani!
Naučio sam igrati rugby, innebandy, lacrosse i još dosta smiješnih sportova za koje nikad nisam čuo u Hrvatskoj. Uglavnom, rugby je onaj sport u kojem se svi kolju i mlate zbog nekakve čudne lopte, a kad je na kraju dobiju sebično je zgrabe i trče glavom bez obzira. Nisam mogao vjerovati da Šveđanke imaju tako oštre zube i nokte dok nismo počeli igrati rugby! Innebandy je nešto kao hokej na parketu, to mi je trenutno najdraži sport, ali još uvijek sam presmotan za njega pa stalno dobijem štapinu po glavi. Lacrosse je prokleto težak sport: imaš lopticu i ”rekete” u kojem možeš nositi lopticu, cilj ti je dati gol ali je jako teško dodavati loptu i uhvatiti je s tim reketima. Ja ću se držati rugbya i bandya za sad.
Sve više izlazim s ostalim AFS-učenicima iz Sthlma. Ovu subotu smo imali večeru kod Frya. Tip stvarno zna kuhati i što je još važnije kupio nam je svima slatkiše koji su za živo čudo bili slatki! Od tada ga svi obožavamo. Slijedeću feštu organizira Elona (Albanka) i obećala je da će napraviti pravi burek sa sirom samo za mene! To je jedna od rijetkih stvari koje ovdje u Švedskoj nemožete nabaviti, ali zato imaju dobar kebab.
Johannes (prijatelj iz razreda) me je počeo učiti žonglirati! Naravno, ja sam i više nego nespretan, starci će ubrzo morati kupiti novi prozor ali nema veze, zabavno je! I tko zna, ovdje sam još mjesec dana pa možda i naučim barem osnove, ali samo možda.
Host starci su me provozali Šveckom i sad sam vidio i zapad. Upoznao sam mog host djeda. Ovdje su ljudi žene kasnije nego kod nas tako da moj host djed ima 93 godine, jedva čuje i ni razumije engleski. Morao sam pričati na švedskom s njim, a tip nikad nije čuo za Hrvatsku i pitaj Boga kako smo se mi zvali u njegovo vrijeme. Kasnije smo otišli u ”našu” vikendicu i napravili sezonsko čišćenje. Ja sam, biser, se žalio da mi je hladno pa su me poslali da im nacijepam drva. A kako mi je dobro krenulo morao sam nacijepati i za cijelu zimu. I dok sam se ja grijao cijepanjem drva oni su se mučili kuhanjem kave, čišćenjem kuhinje i sličnim mukotrpnim poslovima. Za ručak smo napravili, po riječima mog host tata: ”big mac attack” tj posjetili smo McDonalsa i napravili pokolj među cheesburgerima, hamburgerima i ostaloj zdravoj hrani.
Kad smo se konačno vratili kući u Sthlm starci su mi se smilovali i nakon dva mjeseca otkrili su mi ”tajnu crnih vrata”. Naime, u podrumu su jedna crna vrata koja se do sad nikad nisam usdio otvoroti a još manje pitati nekoga što je tamo. Nemožete ni zamisliti moje uzbuđenje kad su me lagano odveli za ruku dali mi ručnik i samo tajanstveno naredili ”kom”. Vjerovali ili ne ali ja imam saunu u kući (cijelo ovo vrjeme se mučim i nosim dvi jakne istovremeno i sad tek saznam da imam saunu!) Jedno pet minuta sam samo vrišato od sreće, kasnije sam vrištao od vrućine. Kad je temperatura dosegnula 85 ja više nisam mogao izdržati Moje sestre su se tek počele zagrijavati. Manijaci. Nema lijepšeg osjećaja nego hladan tuš nakon svega toga i u krevet.
A sad ću vam na temelju moja dva mjeseca provedana ovdje dati ugrubo stereotip Švedske obitelji. Daklem, svaka obitelj ima barem dva auta (od ta dva barem jedan volvo), barem dvije kuće, oba roditelja rade, imaju dvoje djece, svi su plavokosi i plavooki (nemojte previše pričati viceve o plavušama!), jako puno ljudi je razvedeno. Moja hostbaka ima dečka! U 85.-oj godini života je počela hodati s njim. Svi Šveđani su jako dobri ali i jako zatvoreni, potrebno je malo vremena dok dopreš do njih i u početku je bilo jako teško. Ako su u vlaku dva Šveđana jedan će sjesti u prvi red, a drugi u zadnji, uvijek što dalje od svih drugih. Nikad ne lažu! Ili da budem precizniji uvijek su brutalno iskreni. Ako ih nešto pitaš uvijek će ti dati iskren odgovor bez obzira na okolnosti. Pazi što želiš. Većina mladih jedva izlazi dok ne napune 18 godina! Jer ako nisi punoljetan ne možeš ući u kafić gdje služe alkohol, nemožeš ući u većinu diska, nemožeš ništa! I baš svugdje provjeravaju osobne i nema švecranja kao kod nas. To je malo tužno ali sve se da srediti. No sve to mogu podnijeti. Jedino me smeta njihova preoprezna vožnja! Koče čim primjete da je zeleno predugo, staju svakoj babi koja mora prijeći cestu, poštuju ograničenja i sve ostale znakove... to stvarno živcira, no srećom ja se većinom vozim podzemnom.
Škola je neopisivo lagana, država je super, svi imaju sve što požele i općenito nitko nema razloga da se žali na bilo što! Nedavno su im završili izbori. Uglavnom, najveće rasprave su se vodile oko toga kako riješiti probleme kao gužve na cestama, nezposlenost useljenika, kako smanjiti buku na ulicama.….
Ok, sad moram ići vježbati žongliranje (još se ne predajem). Mah mah!
Ja
P.S.
Arghh... ovo mi je prvi mejl u kojem sam se kao životinja trudio da ne stavljam tri točkice ”...” na kraju svake rečenice... Malo mi je čudno ovako... lala... sad ću ja to nadoknaditi.............................……
|
