|
|
Evo ja se javljam iz sparnog Bibinja. Barem za mene. Nisam se već dugo javljao jer sam se malo privikavao na Hrvatsku i stvari na koje ste svi vi naviknuti: klimu, školu, prijatelje, autobuse umjesto podzemne, braću umjesto sestri, sunce cijeli dan, a ne samo par sati, hrana je jestiva, slatkiši su slatki, a ne slani i tako... Okej isprika mi i dalje ne zvuči baš najuvjerljivije ali ako tome još dodate faktor lijenosti sve vam je jasno.
Zadnji dani u Švedskoj su bili nezaboravni. Snijeg je padao svaki dan tako da sam pri povratku imao 15-tak cm snijega. Da sam ostao još koji mjesec možda bi ga čak i zavolio. Stalno sam izlazio s razredom i prijateljima tako da sam jedva viđao svoju obitelj. Stvarno smo se svi povezali. Bilo je jako tužno rastati se od svega toga premda su moji prijatelji u Hrvatskoj također savršeni.
Hanna (host seka) je čak plakala. A super. Sada mogu reći da su cure plakale za mnom. Host starci su mi poklonili CD Kenta, Švedsku najpopularniju grupu. Aree me je po posljednji put odveo u folks na najbolji kebab u Sthlmu, Simona je usavršila moje žonglersko umijeće, sad čak tu i tamo uspijem ne pogoditi prozor s lopticom. Zadnjih par noći, tj ono malo što mi je od noći ostalo kad bi se vratio kući, naravno nisam mogao spavati. Ne znam zašto, možda zbog uzbuđenja što ću opet viditi razred, možda zbog tuge što ostavljam ovaj razred, još uvijek nisam siguran jesam li tužan ili sretan zbog svega ovoga, a možda nisam mogao spavati jer sam jednostavno pio previše kave. To mi definitivno najviše fali. Zadnju noć sam bio u hotelu s ostalim AFS-erima koji su ostali na 3 mjeseca. Međusobno smo razmjenjivali naše priče i valjali se od smijeha. Radilo se dosta ludih stvari ali ne smijem pričati o tome.
Put kući je bio tužan. Maja (AFS-erica) me pokušavala utješiti s velikim količinama čokolade, i pomoglo je! U Zagreb sam došao u četvrtak kasno navečer. Na aerodromu me dočekao braco i rođak. Rekli su da su me jedva prepoznali i da sam se smanjio. Mislim da su ovo izmislili…čisto jer im je bilo neugodno priznati da me nisu prepoznali, a nisam se promijenio. Braco me odveo do svog apartmana u Zagrebu gdje sam imao privilegiju spavanja u sobi s tarantulom. Tek sam onda shvatio da nemam pojma što bih pričao o ova tri mjeseca u Švedskoj. To se jednostavno mora proživjeti.
Nedostatak moje pričljivosti nadoknadili smo gledanjem filmova, ispijanja kave (moram piti kavu prije spavanja - navika) i gutanjem špikanaca što mi je baka poslala.
Nekim čudesnim čudom sam se ipak uspio sutradan probuditi u 7,30 da bi pospremio malo apartman i sredio se za veliki trenutak: ponovno ću viditi razred koji je došao do Zagreba radi infoa. Ni oni me baš nisu prepoznali. sram ih bilo. Ali i oni su se promijenili, ne poznajem pola škole, pola razreda mi se okrenulo naopačke, a imamo i novih profesora, za neke sam u početku mislio da su učenici (jako su mladi) pa sam pričao s njima na ti. svi su imali hrpetinu pitanja za mene ali bio sam prepospan da pričam. Bilo je tako lijepo opet biti okružen svojim najboljim prijateljima i cijeli dan mi je bio euforičan.
Sad sam već tjedan dana u Hrvatskoj i imam osjećaj kao da nisam ni otišao. Već sam se uživio u moju ulogu u razredu. Naučio sam sve tračeve i čak ih znam više nego većina mojih prijatelja koja je ostala u Hrvatskoj.
Malo mi je čudno da o svemu tome pišem. Čini mi se da je ovo kraj. Nema više mog dnevnika. To me malo baca u depresiju pa ću ubrzo morati otići po veliku
"Milku".
Razvio sam slike. Neke od njih ću skenirati i možda staviti na net.
Nemojte zaboraviti faktor lijenosti.
Vidimo se (ovaj pozdrav nisam mogao koristiti u Švedskoj)
Marko
Opaska. voditelja nastavničke redakcije
"RivaOn":
Faktoru lijenosti kod Marka pribrajamo i moj faktor…jer je ovo Markovo
pismo trebalo biti na
"Rivi" prije 4 dana. Ali, ja nisam lijen (naravno!), samo sam zatrpan poslom. Užasno zatrpan. Pretrpan, pače.
|
